arti-201003180604006Nakon što smo prošlog tjedna objavili ekskluzivne snimke s prvog natjecanja u obaranju ruke, koje je organizirao novoosnovani Hrvatski savez za obaranje ruke, odlučili smo vam predstaviti i čovjeka koji se može podičiti titulom najjačeg u ovom sportu.
U zemlji u kojoj mnogi još uvijek marljivo rade rukama, Antonio Mašić se ističe po iznimnoj snazi. Ovaj 25-godišnji Gospićanin pobijedio je konkurenciju na svih pet dosad održanih turnira u Hrvatskoj i smije s pravom reći da ima najjaču ruku u Lijepoj našoj. Visok je 1.87, težak 144 kilograma i iza sebe ima tridesetak pobjeda, bez ijednog poraza.
Uz to je i tajnik Prvog armwrestling klub Arktos, koji je ponos Gospića.
"Ovim sportom bavim se kao hobijem već dugi niz godina, praktički od djetinjstva se natežem s bratom, a klub smo osnovali 2008. godine. Od tada smo održali pet turnira, a ja u svojoj kategoriji preko 110 kilograma imam sve pobjede. 2009. godine je osnovan i Hrvatski savez za obaranje ruke, a ovaj sport postaje sve popularniji".
"Ne bih ja još govorio da sam najjači jer već ovoga vikenda u Senju me čeka dosad najteži obračun. Bit će tu po prvi puta nekoliko natjecatelja s kojima bi moglo biti teško. Dosad smo uglavnom na turnirima pobjeđivali moj brat Sebastian i ja", ispričao nam je mladi Gospićanin, koji nažalost, trenutno nema posla, pa se snalazi, nekad na građevini, a danas servisira računala...
Znači brat je jedini pravi konkurent zasad?
"Je, on ima 30 godina, ja 25, ali ja sam teži trideset kilograma. Ja sam jači na ruku, a on je u svom ultimate fightu bolji od mene, on ima svoj klub, ja imam svoj. Imao je 120 kilograma jedno vrijeme, ali sad se pokušava spustit' u kategoriju do 110 da se nas dva ne moramo susretat'".
Kada biste se borili deset partija zaredom, tko bi pobijedio?
"Ee, tu bi on mene dobio, nakon pet šest puta ja gubim snagu. On je izdržljiviji, ali u prvih pet šest borbi on nema šanse uopće", smije se lički div.
Jedina dva poraza na natjecanjima doživio je još kao mladac.
"Je, bilo je to na seoskim olimpijadama, gdje natjecanje nema veze s pravilima i to se dogodilo kada sam imao 17, 18 godina. Danas kad treniram, puno me je teže pobijediti".
Kakvi su uopće treninzi za obaranje ruke?
"Ljudi misle da tu i nema treninga, dosta njih me je pitalo kako se trenira. Vježbe su specifične, baziraju se na cijelom gornjem dijelu tijela, pogotovo podlaktici i šaci, na jačanju tetiva. Počinje se zagrijavanjem i istezanjem pa se prelazi na specifične vježbe simulacija borbe i učenje tehnike. Najbitniji je sam rad na stolu i spariranje, to je nezamjenjivo. Svi smo mi počeli od nule, tražili vježbe na internetu, nije prije bilo nikakvog kluba gdje bi mogli učiti. Zapravo izmišljamo sprave, ima i dosta vježbi iz bejzbola, pa ne znam znate li za pinch gripere, oni dižu velike kilaže stiskom prstiju, kombinira se sve što bi bilo dobro za obaranje ruke, utezi, penjanje po gredi...", nabraja Mašić.
Koliko je presudna snaga i masa, a koliko bitna tehnika?
"Normalno da ti fizičke predispozicije daju prednost, ali zapravo je sve u treningu. Ako ne znaš tehniku možeš biti jak koliko hoćeš i može te svatko iskusan pobijediti. Ne radi se tu samo o radu zglobom ruke, već o radu cijelog tijela, to je cijela jedna filozofija, a zapravo je najbitniji sklad mentalnog i fizičkog, kao i u svakom sportu".
Koje su opasnosti?
"Može doći do loma ruke, nadlaktica je najčešći lom i istezanje tetiva, ali nema tu neke agresije, to nije sport u kojem se tuče"
Ovo je novi sport, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, koliko se ljudi kod nas bavi obaranjem ruke?
"Gledajte, to je sve još u povojima. Ja sam s treninzima krenuo aktivno prije tri mjeseca jer nismo imali prostor za treniranje, sve je to prije bilo po garažama i slično. Sad nam je grad odobrio dvoranu i nas tri kluba tu treniramo, uključujući i klub mog brata. Bio sam i ja na par natjecanja u ultimate fightu al sam sada s tim prestao. Obično brat i ja budemo u prva tri mjesta", smije se za kraj Antonio.
Inače, 11. travnja u Zagrebu se održava Otvoreni kup Hrvatske u obaranju ruke, a prijaviti se možete OVDJE.
