Istaknuti hrvatski filolog i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u razdoblju od 2004. do 2010. akademik Milan Moguš, umro je u nedjelju 19. studenog u Zagrebu u 91. godini života, izvijestila je u ponedjeljak ujutro HAZU.
Akademik Moguš rodio se 1927. u Senju. Nakon završetka studija izabran je za asistenta u Akademijinom Institutu za jezik, a 1956. prelazi na Filozofski fakultet kao asistent profesora Mate Hraste. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi.
Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika. Bio je prodekan Filozofskog fakulteta, gdje je od 1976. predavao i na poslijediplomskom studiju smjera lingvistike. Predavao je i kao gostujući profesor na sveučilištu u Kölnu i Mannheimu.
Akademik Milan Moguš bio je član HAZU 40 godina: 1977. izabran je za izvanrednog, a 1986. za redovitog člana. U vrijeme predsjedničkog mandata akademika Moguša osnovane su četiri Akademijine znanstveno-istraživačke jedinice: u Bjelovaru (2005.), Vukovaru (2008.) i Požegi (2009.) te Antropološki centar u Dubrovniku (2008.), a 2009. Akademija je preselila svoju Knjižnicu u novouređenu zgradu bivšeg Kemijskog instituta na Strossmayerovom trgu.
Od 2001. do smrti akademik Moguš bio je voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU te predsjednik Odbora za leksikografiju, član Odbora za dijalektologiju i Odbora za onomastiku. Bio je dugogodišnji voditelj projekta Istraživanja hrvatskih dijalekata i pod njegovim vodstvom objavljen je niz dijalektoloških izdanja – monografija, znanstvenih rasprava i članaka.
Od 2011. vodio je projekt Benešićev Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, koji je dosad izašao u 14 svezaka. Akademik Moguš objavio je 274 publikacije, među kojima 21 knjigu te 208 članaka i rasprava. U doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademikom Stjepanom Babićem i pokojnim akademikom Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je u povijest ušao pod nazivom Londonac. U cijelosti je Hrvatski pravopis prvi put tiskan tek 1990., nakon čega je doživio više izdanja.
Za povijest hrvatskog jezika nezaobilazno djelo akademika Moguša je Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1971.) i njegovo dopunjeno i prošireno izdanje Povijesna fonologija hrvatskoga jezika (2010.). Bio je suautor velike gramatike Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika (1991.), a svoje rezultate bavljenja pisanom poviješću hrvatskog jezika zaokružio je 1993. u knjizi Povijest hrvatskoga književnoga jezika, objavljenoj u tri hrvatska, jednom engleskom i jednom njemačkom izdanju.
Velik doprinos akademik Moguš dao je hrvatskoj dijalektologiji, posebno istraživanju čakavskog narječja. Moguš je bio među prvim hrvatskim lingvistima koji je pridonio uvođenju uporabe računala u humanističke znanosti te je računalnom obradbom teksta proširio načine proučavanja jezičnih i književnih spomenika.
Za svoj rad akademik Milan Moguš dobio je niz domaćih i stranih odlikovanja i priznanja. Godine 1998. dobio je Državnu nagradu za znanost za životno djelo, 1996. odlikovan je za znanstveni rad Ordenom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, 2007. Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Hrvatske i njezina odnosa s drugim državama, 2009. Redom Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države, a 2017. i Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, za osobite zasluge i dugogodišnje sveukupno znanstveno, kulturno i javno djelovanje u Hrvatskoj i u svijetu.
