Navodno su roditelji "platili" životom svoju brigu za sina i namjeru da ga zbog problema s drogom pošalju u terapijsku zajednicu na odvikavanje.
Još se pamti i zločin iz rujna prošle godine kada je 20-godišnji Stjepan Štimac (20), iz Lukinić Brda kod Pokupskog lovačkim nožem ubio roditelje, a potom dva dana bdio uz svijeću kraj njihovih mrtvih tijela. Kada su ga policjaci privodili tek je rezignirano izustio: "Ja sam to morao učiniti". Štimcu je dijagnosticiran prihotični poremećaj i prema ocjeni vještaka izgubio je doticaj sa stvarnošću. U presudi je navedeno da je ubojstvo počinio u neubrojivom stanju te je stoga prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu. Sličan ishod možda čeka i Šunjergu.
Nisu svi ubojice roditelja neubrojivi
Ovo su tek dva, teško je reći najokrutnija slučaja, jer je ubojstvo vlastitih roditelja okrutno već samo po sebi bez obzira na način na koji je počinjeno. A podaci Ureda glavnog ravnatelja policije govore da je od 2014. do kraja ožujka 2017. godine u Hrvatskoj počinjeno čak 17 ubojstava roditelja od strane vlastite djece. Tijekom 2014. počinjeno ih je pet, iduće godine dva, lani čak sedam, a samo u prva tri mjeseca ove godine već su se dogodila tri.
Glas Slavonije piše kako je, usporedbe radi, u te tri godine u Hrvatskoj ukupno počinjeno 116 ubojstava i teških ubojstava, od toga najviše lani – 43, pa ispada kako u strukturi svih počinjenih ubojstva, na ubojstva vlastitih roditelja otpada čak 15 posto.
Đakovački psihijatar dr. Ivan Ramčić kaže kako se takva teška ubojstva ne događaju toliko često, nego ih mediji više prate. Također ističe da u pozadini nije uvijek, kako se obično misli, narušena psiha, psihička bolest i neubrojivost počinitelja, nego se u mnogim slučajevima psihijatrijskim vještačenjem utvrđuje potpuna odgovornost, odnosno ubrojivost ubojice.
Sve počiva na odgoju i usađivanju odgovornosti
"Vještačenjem se kod takvih slučajeva utvrđuje kako su počinitelji, ma koliko se javnosti činilo okrutno ubiti vlastitog roditelja, ipak bili odgovorni za svoje ponašanje. Bili su ubrojivi, imali su uvid u ono što rade i takvi završavaju u zavoru, a ne na psihijatrijskom liječenju", kazao je dr. Ramčić za Glas Slavonije.
Za psihologinju prof. dr. Mirjanu Nazor sve počiva na odgoju djece i usađivanju svijesti o odgovornosti, pravima i obvezama.
"Kod Tina Šunjerge to je izostalo. Od malena je dobivao što je htio, okolina i obitelj bili su tu da samo ispunjavaju njegove potrebe i želje, a bez toga da on razvija odgovornost i poštuje autoritete, da u životu postoje i obveze i odgovornost za vlastite postupke. Čim se našao pred prvom zabranom, odnosno da ne može tako dalje s drogom te da ide u terapijsku zajednicu, nastaje problem i on se tome suprotstavlja ubojstvom majke i oca", kaže dr. Nazor.
U pozadini takvih ubojstava najčešće su poremećaji u strukturi osobnosti.
"Takva ubojstva ne mogu se tumačiti na isti način"
"Obično te osobe imaju određene probleme u strukturi same osobnosti, ima ih više i mogu pridonijeti za takvo što. Najčešća je disocijalna struktura osobnosti, odnosno konflikti se rješavaju agresijom, takvi ljudi su dosta impulzivni, nemaju osjećaja za druge i usmjereni su samo na zadovoljenje svojih potreba. Ako im se netko suprotstavi imaju nizak prag tolerancije, visoku agresivnost. Osobe s narcističkom strukturom osobnosti imaju potrebu isticati vlastitu vrijednost, manipulativnog su ponašanja, suprotstavite li im se znaju to pokazati agresivnim ispadima, pa i teškim sukobima. Emocionalno nestabilnu strukturu osobnosti imaju one osobe koje mijenjaju raspoloženje i u konfliktnim situacijama znaju eksplozivno odreagirati. Postoji i sadistička strana – osoba se osjeća moćno, sklona je zlostavljanju, mučenju...", ističe dr. Ramčić.
Psihologinja Nazor za Glas Slavonije kaže kako se takva ubojstva ne mogu generalizirati i tumačiti na isti način.
"Možda se u nekima dogodila neka dramatična situacija koja je bila okidač, neki traumatološki događaj gdje je osoba učinila da se zamrači u svojoj glavi i povuče takav potez koji je nama potpuno neshvatljiv. No, ono što je opće prisutan problem jest to da ne odgajamo djecu kako bismo trebali", kaže ona.
"Kako se kao roditelji postavljamo, malo i stradavamo"
Psihologinja Nazor smatra da je promašeno udovoljavati svim željama djece vodeći se mišlju da će tijekom života imati dovoljno nevolja "pa neka im bude dobro dok su mali".
"Na taj način uljuljkavamo dijete da ono što god zaželi mora dobiti. No, ti prohtjevi s godinama rastu – potvrđuje to i slučaj Šunjerga. Ne razvijamo kod djece odgovornost prema okolini, imovini i, na kraju prema najbližima, ne učimo ih da trebaju poštivati jedne druge. Potreban je reciprocitet", kazala je za Glas Slavonije dodajući da ne želi zvučati grubo, ali da su roditelji Tina Šunjerge skupo platili način na koji su odgajali dijete udovoljavajući svakom njegovom prohtjevu.
"To kako se mi kao roditelji postavljamo relativno malo i stradavamo, pa je broj od 17 ubojstava, da me se krivo ne shvati, zapravo i malen", naglašava prof. Nazor.
Psihijatar Ramčić upozorava pak na čest izostanak kajanja kod počinitelja teških zlodjela kakva su i ubojstva vlastitih roditelja.
"Jedino što takve osobe osjećaju jest osjećaj praznine, pa i manipulativnosti. Kod dosta takvih osoba izostaje empatija", kaže Ramčić.
