Većina suvremenih 'teoretičara' zasigurno bi izložbu shvatila ironično, ali ironija je često prisutna kako bi se kritiziralo društvo.
Fotografije Duje Medića u pozama Burta Reynoldsa (fotografija Francesca Scavulla bila je prvi muški akt objavljen u novinama, Cosmopolitan (1972.) zbog koje je to izdanje prodano u trideset i šest milijuna primjeraka), Davida Hasselhoffa (isti časopis, 1990.) i Seana Conneryja (iz filma Zardoz Johna Boormana, iz 1974.) odgovaraju njegovu stavu o nužnosti dlaka na prsima muškaraca, zaboravljenom trendu koji za tog grafičara znači muževnost, što je i napisao u izloženom Manifestu pravih muškaraca.
Manifest se zbog povišenog tona može čitati ironično, ali i metaforički – gubitak dlaka u idealu muške ljepote može predstavljati i gubitak kriterija u idealu umjetničke ljepote općenito.
U duhu naglašavanja muškosti je i naslov izložbe, Magnum 365, sugerirajući revolver kao mušku 'igračku' i činjenicu da se muškarcem svakodnevno postaje (ne 'biva', da parafraziramo Simone de Beauvoir). Ono što je na izložbi potpuno ironijsko je kratki lažni dokumentarac u kojem Duje Medić glumi supermodel Bianca Medica, a Luka Hrgović fotografa Lucasa Hasselblada koji zajedno rade modne editoriale, 'performanse' i drugo.
Pretencioznost modnog svijeta i vječne fascinacije ljudi neostvarenih na kojem drugom polju, ironizirana je do groteske. Hrgović, kao video autor i filmski redatelj (koji se dokazao u režiji filma Etida (2011.), kao i u nizu kratkih videa i fotografija napravljenih u sklopu skupine Gluteus), majstorski koristi digitalne alate kako bi stvorio duhovite montaže i kako bi Medićeve tri glavne fotografije učinio što bližim svojim originalima.
S druge strane, Medić je tradicionalni grafičar koji je u dosadašnje dvije izložbe i jednoj grafičkoj mapi pokazao da više od svega cijeni izvrsnost izvedbe. Kao i za Hrgovića, umjetnost je za njega težak posao – ne zadovoljava se tupim, jednostavnim, 'konceptualnim' spektaklom.
Kako bi ukazali na stanje današnjice koja se ne trudi oko stvarnih umjetničkih kriterija, oba umjetnika odlučila su ponuditi ogledalo današnjice – ovu izložbu koja glorificira svijet mode, baru površnosti u koji se umjetnički svijet pretvorio. Njegova pretencioznost istaknuta je u filmu izjavama „fashion is art, art is fashion“, od kojih se druga (namjerno) prevodi kao „umjetnost je pomodna“.
Tradicijski, goli muškarci su simbol antičkog ideala ljepote. U drevna vremena muška golotinja bila je uobičajena u javnim skulpturama dok se za žensku trebalo tražiti opravdanje u priči, mitu (npr. Afrodita dok se kupa ili Nioba pri padu haljine u trenutku petrifikacije). Danas je obrnuta situacija – u filmovima i fotografiji, ženska je golotinja češća od muške, a za potonju su potrebna objašnjenja (kao na fotografiji Mia Vesovića (iz 1980.) koja je na naslovniciPoleta prikazivala golog Milana Šarovića, tadašnjeg golmana Dinama, a uredništvo se „opravdavalo“ igrom riječi (gol man – gol čovjek).
Unatoč tome, vrlo je vjerojatno da će ova izložba biti krivo shvaćena. Gromovnici našega „svijeta umjetnosti“ vidjet će u njoj jednostavnost spektakla, „projekt“ koji će poistovjećivati s teorijama „queera“, „orijentalizma“ i ostalih velikih riječi za prizemne filozofije. Protiv njih se ne možemo boriti jer djelo na kraju i pripada onome tko ga interpretira, a interpretacije ponekad govore više o interpretu, nego o objektu. Ali i to je dio samog djela i umjetnosti (igre postupaka, značenja, identiteta) kojoj treba dopustiti širinu. Navedena širina na kraju će poslužiti kao najbolji filter kvalitete, a starac Kronos kao najbolji sudac čijem srpu još nitko nije umakao.
Feđa Gavrilović
