Sunce je isijavalo život kao u kolovozu. Skinuo sam se u majicu kratkih rukava, okačio košulju na stativ od kamere te izvalio na stepenice uz sam rub imanja Todorićevih. Stavio sam sunčane naočale, otvorio bočicu mlake vode i ispio gutljaj. Toplina sunca pretopljena s božanstvenim jesenskim mirisom spaljene suhe trave zastavila je vrijeme.
Zatvorio sam oči i dubuko udahnuo. Nekoliko puta na nos te još jače izdahnuo na usta. Bio sam doista miran i sretan. I nemoguće jako ispunjen. Kada sam nakon 30 sekundi otvorio oči Zagreb je stajao ispred mene kao na dlanu. Pogled s Kulmerovih dvora ostavljao je dojam čiste snage i moći. Upravo onakav kakvim ga je iz dana u dan doživljavao nekada najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, Ivica Todorić. Kada je bio doma naravno. No sada je za njega počela jedna druga priča. A i za sve nas koji smo godinama vjerovali da je njegov Agrokor doista ono za što se predstavljao. Najmoćnija tvrtka u ovom dijelu Europe. No, istina je očito bila negdje drugdje.
Ekstremno konzervativna komunikacijska politika Agrokora, koja je Todorićevo carstvo od ostatka Hrvatske odvajala debelim bedemom šutnje, sada postaje potpuno jasna. Svako novinarsko pitanje očito je moglo biti prijetnja, a svaki istup člana uprave ili direktora sektora mogao je postati opasna pukotina u carstvu od tankog financijskog stakla. Tajne su bile ogromne, a brojke koje su činile osovinsku infrastrukturu lažnih bilanci očito potpuno lažne.
Zato je godinama bilo skoro nemoguće dobiti izjavu od bilo koga u Agrokoru na bilo kakav medijski upit. Mi novinari čak smo i navikli na to. Izbora dakako nismo ni imali. No, sam Todorić jednom se godišnje ipak pojavljivao pred kamerama. Da, da. Na taj način je vjerojatno želio donekle amortizirati zavjet šutnje koji je postao njihov komunikacijski trademark. Naravno, niti jedna društveno odgovorna jača tvrtka u svijetu to ne radi jer je svjesna da joj snaga (prihodi) dolazi upravo iz te zajednice. Zato joj je otvorenost prema svijetu jedno od glavnih korporativnih pravila. Must have, što bi se reklo.
No vratimo se našem Todoriću. Ivica je u svojim nastupima zapravo bio vrlo simpatičan. Mene je nasmijavao. Sjećam se kad je zadnji put govorio o tome kako je imao problema s maćuhicama kada se bavio prodajom cvijeća te kako sa suprugom pleše na vjenčanjima cijelu noć. Bilo je to u Bedekovčini pred klincima u srednjoj školi. I nakon toga je odgovarao na sva pitanja. I nikada nije pobjegao, prije nego svi novinari pitaju sve što imaju. Izjava je nekada trajala i do pola sata. No nakon toga Todorić bi nestao do sljedeće slične situacije.
Njegova djeca također u svim situacijama ponašali su se besprijekorno pristojno. Bečka škola, kako mi je prije neki dan, dok smo se pripremali za razgovor uživo, rekao njihov dugogodišnji prijatelj, a sada odvjetnik - Fran Olujić. Ivan i Ante uglavnom su se pojavljivali u javnosti na eventima predstavljanja nekih Agrokorovih investicija. Njihova komunikacija i razina pristojnosti sa svim novinarima u tim trenucima bila je lišena bilo kakve bahatosti ili umišljenosti. Štoviše, bili su vrlo srdačni, uglađeni i nisu nastupali s visoka.
Sam Agrokor je ipak nešto i napravio u svojoj dugogodišnjoj agresivnoj ekspanziji na domaćem tržištu. Investirali su mnogo i zaposlili dosta ljudi. Naravno, sada se pokazuje kako je takva ekspanzija vrlo upitna u smislu financijske održivosti. No neke su tvrtke doista vrhunski modernizirali. To su činjenice.
Zanimljiv detalj priče oko Agrokora bili su i naši blagdanski medijski odlasci na prigodni božićni sastanak s vrhom Koncerna. Agrokor je naravno bio jak poslovni partner svim medijskim kućama za koje sam radio. Tako da sam i ja, nekom logikom gospodarskog sektora, uvijek završavao pozvan na ta korporativna druženja. Mi s jedne strane, oni s druge. Kao neki jako bitan bilateralni politički trenutak - tako je to meni izgledalo uvijek.
Ivica Todorić osobno nikada nije dolazio. No glavnu riječ uvijek je vodila Ljerka Puljić. Ona je držala čelo stola. Iva Balent i njen suprug Hrvoje su pak sjedili na bočnim pozicijama pokraj nje. Hrana uvijek savršena. Neko jako meso i prilog. Klasika. Plus desert 10 od 10. Sudbina je htjela da u istoj toj prostoriji, koja je tada isijavala snagom lažnog carstva, izvanredna uprava nedavno prezentira reviziju poslovanja Koncerna. Ta je revizija zapravo pokazala da je sve ono o čemu smo pričali na tim ručkovima bila potpuna laž i obmana. Netko je tu ljudi moji uzeo veeeeeelike pare. Tko, ne znam. Da moraliziram? Ne pada mi napamet. Ima ih ionako dosta koji to rade na Facebooku konstantno. No samo 2,9 milijardi kredita koji nisu knjiženi već vrišti na svemirski dugogodišnji sustavni kriminal.
Kako RTL neslužbeno doznaje, među 15 osoba za koje je izdan nalog za uhićenje je čitava bivša Uprava Agrokora. Među prvim osumnjičenicima su Ivica Todorić, nekoć predsjednik Uprave, te njegovi sinovi Ivan i Ante. Privedeni su već Damir Kuštrak, Tomislav Lučić, Ljerka Puljić, Piruška Canjuga i Ivan Crnjac.
Sada je na DORH-u da to i pokuša dokazati. Kako su do sada radili svoj posao, sumnjam da će od toga biti išta. No i ta skeptičnost prema ishodu velikih procesa već je izlizani jadni kliše, koji me žešće nervira. A ja mrzim kada me nešto nervira.
E zato se i bavim ovim poslom. Jer me ovo adrenalinsko ludilo smiruje. U kaosu terenskog izvještavanja uživo, ja na neki neobjašnjiv način nalazim svoj mir. I zadovoljstvo. Misao o zadovoljstvu vratila me u realnost, dok sam budan sanjao na rubu Todorićevog imanja.
"Je l' ima kakav novi element u zadnjih pola sata“ viknuo sam Mateji s Al Jazeere. Nakon što me Matejica podsjetila da je DORH najavio žalbu, polako sam ustao i obukao košulju te preko nje jedva navukao sako. Ah, očito sam malo dobio u ramenima. Sunce je polako padalo, a dan je i dalje bio čarobno topao. Zakopčao sam sako i polako se spustio među kamere na poziciju. Atmosfera među snimateljima i novinarima bila je savršena. Tko to nije doživio teško mu je opisati.
I takvo me pozitivno zezanje, koje se proteže na sekunde prije uključenja, uvijek napuni životom te podsjeti da je posao koji radim daleko najbolji na svijetu. Te da sam sretan što sam dio ovoga, a ne "onoga" svijeta. Novac i moć u toj su priči naravno totalno nebitni. Bitna je samo ljudskost, iskrenost i kolegijalnost. Jedino te stavke u konačnoj reviziji bilance života na kraju priče imaju nekoga smisla i težinu. Sve ostalo odlazi u vjetar!
