Otac hrvatskih dronova: 'U Ogulinu smo pratili Oluju kao što danas rade u Ovalnom uredu'

Toliko se nevjerojatne stvari događaju u ratu Rusije i Ukrajine da je ustvari gotovo nevjerojatno da smo svi nekako oguglali na njih. Kad kažem nevjerojatne, mislim na poteze ukrajinske vojske koja s iznimnom preciznošću dronovima pogađa ciljeve duboko u Rusiji. Od početka rata izvedeno je 1289 velikih uspješnih dubokih napada dronom.

Dubokim znači da je udaljen najmanje 100 kilometara zračne linije od Ukrajine. Sinoć je opet pogođeno skladište takozvanog ruskog Amazona. Ukrajinci tvrde da se tamo ne skladište samo civilne stvari, već i vojna oprema. E, sad kad smo kod te iznimne preciznosti, još uvijek nije jasno što se dogodilo na plaži na ruskoj obali Crnog mora. Sedmero ljudi je poginulo, uključujući troje djece nakon što su dijelovi drona pali među kupače. Rusi kažu da je to bio ukrajinski dron. Inače, Ukrajinci su u prvoj godini rata proizveli pola milijuna dronova, pa su dosta logično povećali broj pogona. Samo ove godine će proizvesti četiri milijuna. Za usporedbu, Amerika će ih ove godine proizvesti 200 tisuća. To govori sve o budućnosti ratovanja. Nije budućnost turbo skupa oprema, već jeftine potrošne smrtonosne zujalice.

1991. Hrvatska je u tajnosti razvila dron. Bili smo među prvima u svijetu, iako su ti naši već tada mogli nositi granate, nisu ih nosili, već su služili našoj vojsci za aero fotografiranje, posebno kasnije u Bljesku i Oluji. O tome je u Direktu pričao hrvatski otac dronova, ratni zapovjednik postrojbe bespilotnih letjelica Milivoj Hucaljuk. 

NOVI DETALJI /

Raste broj žrtava napada na plažu u Rusiji: Poginulo najmanje 13 ljudi

Prije nego krenemo tim danima ponosa i slave samo da se dotaknemo ovoga kad vidimo sve snimke čujemo te brojke. Jeste li ikad mogli zamisliti da će se dronovi koristiti ovako kako koriste Ukrajinci i Iranci kada ste razmišljali o tome prije 30 godina?

Količine su me iznenadile da se mogu ovako velike količine proizvesti, ali način upotrebe već tada smo mi o tome sanjali, ali količine, naravno, nismo mogli ni blizu proizvesti u ovome što se sada koristi tako da djelomično jesmo. Jesam iznenađen, ali ne jako.

Bili ste vizionar.

Malo nas je bilo. Bili smo predvodnici, bili smo u tajnosti, ali to nas je spašavalo.

Zanimljiva mi je cijela ta priča. Mi smo na neki način razglasili da su to američki. Nismo htjeli da se zna ih mi proizvodimo, da ih vi proizvodite.

Tada nam je odgovaralo da protivnik ima krivu informaciju i da se bavi drugim stvarima, a ne potragom za nama i da nas dočekaju na terenu. Tako da je ta ta obmana nama odgovarala. Nismo ni demantirali, a aktivno smo čuvali informaciju da posjedujemo i da radimo.

Provedite nas malo kroz te same početke, kako je to izgledalo te dane?

Početak besposadnih sustava, Znači dronovi su jedna vrsta besposadnih sustava. Mi smo koristili besposadne letjelice Fix Wing znači kruto krilo tipa znači avion kojem je osnovna zadaća bila prikupljanje informacija iz zraka i to je bilo neusporedivo korisnije nego bojevo djelovanje. Što smo imali letjelicu za bojevo djelovanje, ali količine smo imali jako, jako male da bi mogli potrošiti za bojevo djelovanje, tako da je neusporedivo bitnije bilo prikupiti informacije. Početak sami kreće sedmi mjesec 91. Godine. Letjelice su bile prilagođene zrakoplovni modeli, naši privatni iz hobija i postepeno smo ih opremali u hodu. Vidjeli smo koji su nedostaci, uspjeli smo doći do kvalitetnije opreme namjenski. To je prvenstveno foto-video i video odašiljače jer su bili kritična komponenta koja nas je limitirala cijelo vrijeme rata - domet. Domet je bio jako ograničen. Kvalitetom i snagom.

OBJAVLJENA SNIMKA /

Dron pao među kupače u ruskom ljetovalištu: Poginule četiri osobe, uključujući i dijete

Koliki je bio domet?

U početku smo išli na 1500 metara '91. godine, kraj Domovinskog rata smo dočekali sa 120, a najčešće su domet bili 60, 80. 120 smo rjeđe koristili jer puno vremena potrošimo na taksiranje, dok dođemo u zonu rada. A i tada ciljeva nije bilo tako duboko, tako da mi nismo ni imali potrebu ići 100, 200, 300 kilometara jer što mogu tražiti na tim daljinama nas. Ugrožavao nas je pojas od nekih trideset kilometara od crte. U tom pojasu je bilo sve koncentrirano.

Kako je tada dron slao slike i video snimke?

U cijelom Domovinskom ratu do 95. glavni izvor informacija je bila fotografija i to tada nije postojao digitalni fotoaparati, već analogni. Video smo prenosili video linkom, video odašiljačem i on je služio za navigaciju, za traženje cilja dovođenje u zonu cilja. A prikupljanje informacije tada je obavljao fotoaparat. Po povratku u bazu razvija se negativ. Fotografije se spajaju u aerofoto mozaik. Cijelo selo ima sedamdesetak fotografija. To spojite i imate fotografiju cijelog područja. Poslije toga, analitičari pregledavaju svaki milimetar fotografije i traže ciljeve, označavaju ciljeve. To prebacujemo na papirni zemljovid i to šaljemo u obavještajni sustav kao informaciju.

U praksi, za vrijeme Bljeska i Oluje, to se doslovno tako slagalo?

U Bljesku i Oluji, imamo pripremno područje pripremnu fazu. Tu smo radili digitalnu fotografiju, mapiranje terena i to. U Bljesku smo prvi put odradili izviđanja u stvarnom vremenu. Znači više fotoaparat nismo ni nosili, jer dok ja razvijem fotografija sto, operacija je gotova. Koristili smo video. Videom smo osmatrali pokrete neprijateljskih snaga, djelovanje našeg topništva. Informaciju smo prenosili glasovno u Bljesku.

To je direktno koristilo?

Ja sam bio veza između operativne skupine i zapovjednog mjesta Glavnog stožera. Načelnik topništva je u Bljesku dobivao preko žice ne radio veze, već preko žice je dobivao od mene tumačenje šta se dešava i gdje se nalazi. Do Oluje smo napredovali gdje smo u zapovjedno mjesto dopremili živu sliku, znači iz letjelice, kao što gledamo da Amerikanci sjede u Ovalnom uredu i gledaju, tako smo mi u osmom mjesecu '95 isto to imali u Ogulinu. Svi smo nabili nos na ekran i gledali što se dešava dolje na bojištu ispod nas.

Iznimno mi je zanimljivo to kako ste to sve opisali. Ustvari, nemamo više puno vremena, samo za kraj bi vas pitao. Sad ste rekli, to smo imali tad '95. Je li vam žao kasnije da nismo nastavili s tim programom, bolje ga razvijati? Gdje je zapelo?

A jako, jako mi je žao i žao mi je što još uvijek i sad nismo se pokrenuli koliko bi trebali i koliko i možemo, jer do sredstava se može doći, ali bi trebali upregnuti sve kapacitete koje imamo, jer potreba može biti sutra.

Cijeli razgovor pogledajte u videu...