Strah i teror

Vrlo osobna priča urednice ŽeneNet: Kako sam preživjela mjesec dana neizvjesnosti imam li rak dojke

Piše: Vanda Poljak / Vrijeme: 10:00 28.11.2017 / Rubrika:
Foto: Eric Kim/Flickr
0

Sa 28 godina morala sam se suočiti s jako velikim strahom – punih mjesec mislila sam da imam rak dojke

Nedavno sam prošla kroz iskustvo koje sam poželjela podijeliti sa svima vama jer, ako se samo jedna od vas bori s istim simptomima, možda će joj ovaj članak pomoći. Ovo je moja priča – moji osjećaji, razmišljanja i način nošenja s nečim što sam smatrala potencijalno smrtonosnom dijagnozom.

Panika zbog pronalaska nečeg što ne bi smjelo biti ondje

Sjećam se dana kada sam u desnoj dojci napipala nešto zbog čega sam u istom trenutku ostala bez daha, presjeklo me u prsima i oblila me čista i nepatvorena panika. Tog sam se popodneva otuširala nakon posla, prilegla 20-ak minuta, kao i svaki dan, i kada sam ustala, nisam mogla dignuti desnu ruku zbog intenzivne boli u desnoj dojci. Vani je bilo sunčano, voditeljica na radiju smijala se nekoj glupavoj šali slušatelja, a ja sam se suočila sa strahom za vlastiti život.

Podigla sam lijevu ruku do desne dojke i u njoj napipala nešto veličine kokošjeg jajeta, nešto bolno i tvrdo – nešto čega sam se instinktivno užasno uplašila. Automatski sam rekla svojoj majci i zaručniku, nisam znala što da napravim.

Život u poricanju

Nekoliko dana živjela sam potpuno poričući da imam nešto u dojci, nešto što se ondje ne bi smjelo nalaziti. Ignorirala sam bol, samu sebe uvjeravala kako se radi o upali neke žlijezde i kako će se oteklina povući za nekoliko dana. Međutim, bol je svaki dan postajala sve jača, a učinilo mi se i da moje ‘kokošje jaje’ raste sve više i više. Guglala sam sve što sam mogla naći o benignim i malignim promjenama na dojci, od obitelji, prijatelja i zaručnika tražila sam potporu i bila sam apsolutno prestravljena.

Moje guglanje problema trajalo je oko tjedan dana – nisam spavala noćima od straha za vlastiti život, straha od smrti. Samu sam sebe uvjerila da u meni raste nekakav ‘alien’ koji me jede iznutra, uvjerila sam se da sam mrtva ionako jer je riječ o jako velikoj tvorbi. Zapravo sam se jako bojala otići doktoru i suočiti se s dijagnozom, kakva god ona bila. Odbijala sam savjete da odem na pregled i nastavljala s poslom poput živog mrtvaca – jedino o čemu sam mogla razmišljati bio je rak dojke. Moja ga je baka imala i pobijedila, a ja sam u svojim očima bila kukavica.

Potpora najbližih izvukla me iz tame

Depresija i panika zavladale su mojim životom u tolikoj mjeri da nisam vidjela nikakvu šansu da to nešto što je u meni nije rak. Nakon dva tjedna skupila sam snagu, uzela uputnice i konačno se odlučila suočiti s ‘alienom’ koji očito nema namjeru otići. Obitelj i zaručnik bili su ključni faktor u mojoj želji da si pomognem, da se pokrenem i suočim sa svojim strahom. U životu sam doživjela nekoliko medicinskih traumi zbog kojih se bojim bolnica i liječnika – sve je to utjecalo na moje poricanje ozbiljnosti situacije. A situacija je bila ozbiljna.

Pretrage – kako to sve ide

Uz pomoć hitnih uputnica uspjela sam otići na mamografiju i ultrazvuk dojki u jednom danu. Za sve vas koje niste bile na mamografiji – ona se ne preporučuje ovako mladim ženama, no kod mene su je ipak odlučili napraviti kako bi isključili neke stvari. Moram priznati kako nisam očekivala da će sam postupak biti bolan, no bio je. Sjedila sam u bolnici okružena stotinama drugih ljudi koji su se bojali, neki su u rukama držali krunice i molili se, neki su držali najbliže za ruku, a neki su, oni sami, držali sami sebe.

Liječnica koja mi je napravila pregled izašla je i prozvala moje ime. Tihim mi je glasom rekla kako je na slici vidljiva tvorba veličine, prema njezinoj procjeni, najmanje dva centimetra i hitno me uputila na daljnje pretrage.

Nakon toga otišla sam na ultrazvuk. Doktorica koja me primila bila je jako ljubazna i utješila me riječima kako je potpuno sigurna da nemam rak. Riječ je o gospođi s više od 40 godina iskustva i ja sam joj vjerovala. Rasplakala sam se u njezinoj ordinaciji i rekla joj kako bih trebala planirati svoje vjenčanje, a umjesto toga obilazim bolnice. Procijenila je da je ‘alien’ velik otprilike tri centimetra i da se kraj njega nalazi manja tvorba istih karakteristika. Uputila me na hitnu citološku punkciju kako bi se uzeo uzorak tkiva – jedini siguran način da se vidi je li riječ o malignim ili benignim stanicama.

Punkcija

Citološka punkcija postupak je uzimanja uzorka tkiva kako bi ih se moglo laboratorijski obraditi i na osnovu toga dobiti dijagnoza. Na punkciju sam morala čekati, iako sam imala hitnu uputnicu. Ponovno su uslijedili dani plakanja, panike i straha. Uz sve to uspjela sam raditi full time i ponašati se donekle normalno.

Na punkciju sam došla na red nakon tri sata sjedenja u čekaonici. Uveli su me u ordinaciju, legla sam na bolnički krevet, a tri su se medicinske sestre nadvile nada mnom i izbole me iglama. Da, u dojku. Da, nije bilo nimalo ugodno. Cijeli postupak bio je dosta brz – mislim da sam unutra bila oko deset minuta. Nakon što su mi stavili zavoje, rekli su da ću rezultate znati za tjedan dana i poslali me kući.

Otišla sam do one drage doktorice s rezultatima mamografije koji su pokazali kako je riječ o tvorbi veličine četiri puta četiri centimetra, oštrih rubova u donjem vanjskom kvadrantu moje desne dojke. Ponovno me utješila i rekla kako će sve biti dobro.

Rezultati (konačno)

Rezultati punkcije pokazali su kako je riječ o potpuno benignoj tvorevini koja je najvjerojatnije nastala utjecajem hormona i koja bi se s vremenom trebala smanjiti i nestati. Službena dijagnoza kaže da imam fibroadenom, benigni tumor dojke koji nastaje zbog povećane količine estrogena u krvi i oscilira u veličini ovisno o menstrualnom ciklusu žene. Mogu roditi i dojiti dijete (ako to poželim) te ne moram ići na operaciju.

U trenutku kad sam saznala da nemam rak dojke, počela sam plakati i nisam stala jedno sat vremena. Nakupljeni stres, strah i beznađe konačno su odlučili izaći van u obliku suza kojih je bilo toliko da su mi smočile majicu. Još ne mogu vjerovati da sam bila jedna od ‘sretnijih’ žena. Horor kroz koji sam prošla ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju.

Što napraviti ako si napipala nešto?

Nemoj se bojati. Mene je strah gotovo uništio, nemoj si dopustiti isto. Budi jača od mene, izvuci pouku iz mog iskustva. Da sam odmah otišla na pretrage spasila bih se mnogo živciranja, plakanja i ležanja čekajući da svane dan. Jako je bitno da u glavi ostaneš pozitivna – meni to nije uspjelo, možda zbog prethodnih traumi, možda zbog toga što sam gledala baku kako se bori s tim… Odmah posjeti svog liječnika i traži hitne uputnice. Nemoj se sramiti tražiti pomoć i potporu svojih bližnjih, oni te žele držati za ruku. Ako nemaš nikoga, imaš sebe. Velika je snaga suočiti se sa svojim strahovima i već si time jednu pobjedu odnijela upravo ti. Ne boj se.

Ja se konačno mogu ponovno početi veseliti Božiću, svom vjenčanju i životu općenito. I znaš što kažem svom ‘alienu’ kad me počne boliti? Kažem mu ‘Odj*bi. Znam što si’. Čudovišta na danjem svjetlu nikad nisu toliko strašna <3

Napomena: Vrlo sam svjesna da se moje iskustvo ne može usporediti s iskustvima žena koje su prošle rak dojke ili se trenutačno bore s njim. Moja je želja prije svega osvijestiti djevojke i žene da se ovako nešto može dogoditi svima i onda kada se najmanje nadate. Također, iako je fizički trenutak u cijeloj priči najvažniji, mentalno zdravlje je nešto što se ne smije zanemariti i nadam se da će moja negativa nekome možda pomoći da bude pozitivna. Redovno se pregledavajte, ne zabijajte glavu u pijesak i probajte biti pozitivne.

Piše: Vanda Poljak / Vrijeme: 10:00 28.11.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr