"Otkad mogu razmišljati, smatram se 'pro-choice' osobom. No, nakon što sam se udala i prvi put ostala trudna, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se ikad morati odlučiti na pobačaj. Očajnički sam željela roditi dijete. Mom je suprugu i meni trebalo oko šest mjeseci prije nego sam ostala trudna sa svojom kćerkicom, ali je trebalo i samo nekoliko trenutaka da saznam kako ona nikada neće živjeti. Saznali smo to na pola moje trudnoće, na rutinskom ultrazvuku u 20. tjednu. Svrha ultrazvuka jest da izmjeri veličinu djeteta te da se liječnici, a i mi, s pomoću njega uvjerimo da se dijete normalno razvija. A za neke roditelje služi i tome da prvi put saznaju spol svog djeteta.
Znali smo da nosim djevojčicu, dali smo joj ime Evelyn
Ilustracija
Mi smo već znali da nosim djevojčicu i već sam napravila mnoštvo preporučenih testova kako bismo se uvjerili da je moje dijete zdravo. Danas postoji veliki broj testova i jednostavno smo ih sve htjeli iskoristiti kako bismo mogli biti potpuno mirni - a to što sam doznala da ćemo dobiti djevojčicu bio je samo plus. Od testova sam napravila gotovo sve; odlazila sam na ultrazvuk svaka četiri tjedna te sam redovito radila nalaze krvi kako bismo isključili mogućnost bilo kakve kromosomske abnormalnosti ili problema u razvoju djeteta. Svaki je nalaz bio negativan, zbog čega sam bila uvjerena kako nemam razloga za brigu, dok smo odlazili na redovni ultrazvuk u 20. tjednu trudnoće. No, bila sam u krivu.
Evelyn, kojoj smo već dali i ime, bila je mnogo manja nego što je to uobičajeno u 20. tjednu trudnoće. Liječnik za rizične trudnoće došao je pogledati što se događa i rekao nam da Evelyn ima smrtonosan oblik koštane displazije, što je medicinski termin za patuljasti rast. Pokušavali smo shvatiti što to zapravo znači i koliko je stanje zaista ozbiljno. Liječnik nam je objasnio kako vjeruje da stanje našeg djeteta nije kompatibilno sa životom...Njegove su riječi ostale visjeti u zraku. Nismo razumjeli kako se to moglo dogoditi. Prije nekoliko tjedana sve je bilo u redu. Upravo smo joj kupili kolijevku. Ovo mora biti neka velika pogreška.
Naša kći će, u najboljem slučaju, živjeti nekoliko dana
Ilustracija
Bili smo shrvani i odlučili smo potražiti drugo mišljenje stručnjaka u svjetski poznatoj dječjoj bolnici koja se nalazi samo sat vremena vožnje od našeg mjesta. Nakon osam sati naprednih testova i pregleda, specijalisti su nas posjeli i rekli nam kako Evelyn ima poremećaj pod nazivom tanatoforična displazija (TD). TD je izuzetno rijetka, spontana genetička mutacija, koja se obično manifestira u tjednima na sredini trudnoće, koji su krucijalni za razvoj fetusa. S obzirom na to da bebe ne mogu preživjeti tanatoforičnu displaziju, ne postoji njen recesivni gen koji se može prenijeti, zbog čega je se smatra rijetkim 'dobitkom' na 'genetskoj lutriji'. Tek jednom djetetu na njih 50 tisuća dijagnosticirana je tanatoforična displazija, a naša je djevojčica nekim slučajem bila upravo to 'jedno dijete'.
Ovaj poremećaj karakteriziraju nepravilni i skraćeni udovi i prsa koja su previše mala da bi se unutar njih mogla razviti pluća. Evelyn je imala baš svaki od tih simptoma, a bez mogućnost da joj se pluća razviju, nikada ne bi bila sposobna samostalno disati. Dali su nam nekoliko opcija i poslali nas kući, kako bismo u miru mogli oplakati obitelj koju smo mislili da stvaramo...
A opcije su bile prilično sumorne. Mogla sam nastaviti trudnoću i vidjeti hoće li Evelyn uopće izdržati do kraja. Kad bi izdržala, vjerojatno bi živjela svega nekoliko sati ili, u najboljem slučaju, nekoliko dana. Druga je opcija bila prekinuti trudnoću pobačajem i poštedjeti Evelyn bilo kakve potencijalne patnje s kojom bi se mogla susresti. S obzirom na to da njezino stanje nije bilo samo smrtonosno, već joj je moglo uzrokovati i nezamislive bolove kad bi se razvijala u meni, suprug i ja donijeli smo iznimno bolnu odluku da ću prekinuti trudnoću.
Donijeli smo bolnu odluku. Prekinut ću trudnoću
Dani nakon dijagnoze i nakon što sam odlučila prekinuti trudnoću bili su bolni i nestvarni. Gotovo uopće nisam jela ni spavala te sam cijelo vrijeme razmišljala o težini svoje odluke, ali bila je to odluka za koju sam jednostavno znala da ju moram donijeti. Pomalo sebično, razmišljali smo i o tome da nastavimo trudnoću, nadajući se da su liječnici jednostavno pogriješili i da će sve ipak biti u redu. No, svaki put kad bismo pomislili na to što je moglo biti, sjetili smo se slika koje smo vlastitim očima vidjeli na ultrazvuku i svega onoga što su nam specijalisti rekli. Nije bilo sporno koliko je ozbiljno Evelyn bolesna. Naš je zadatak kao roditelja bio da svom djetetu isplaniramo najbolji mogući život, ali nismo mogli nastaviti planirati i svojoj kćerkici priuštiti život bez imalo kvalitete.
Jednom kad smo donijeli konačnu odluku, liječnici i medicinske sestre detaljno su nam objasnili što točno znači pobačaj u ovoj fazi trudnoće, od fizičkih rizika (koji su bili manji nego što su oni pri porođaju), pa sve do emocionalne boli koju ćemo osjetiti. Dopustit će mi da trudnoću prekinem u velikoj bolnici, u sigurnim uvjetima i pod najkvalitetnijom liječničkom skrbi. Zbog ozbiljnih malformacija mog djeteta, bilo je previše rizično da porođaj (odnosno, u ovom slučaju, pobačaj) prolazim budna, pa sam tijekom cijelog postupka bila pod anestezijom i nikad nisam dobila priliku u rukama držati svoje dijete o kojem sam toliko dugo sanjala. U 21. tjednu trudnoće odlučila sam sebi priuštiti patnju koja će me pratiti cijeli život kako bih Evelyn poštedjela i jednog trenutka boli.
Žele uvesti zakon koji zabranjuje pobačaj u trećem tromjesečju (bez obzira na razlog)
U mojoj državi, Pennsylvaniji, glavešine su upravo predložile jedan od najstriktnijih zakona o pobačaju u zemlji, kojim bi se kriminalno gonilo sve žene koje bi pobacile u drugom tromjesečju, bez obzira na razlog pobačaja (uključujući fatalne prenatalne dijagnoze, silovanje i incest). Iako je HB1948 nepobitno neustavan, ako zaista postane zakon, žene poput mene mogle bi biti natjerane da nastave nositi svoje ozbiljno bolesno i umiruće dijete dokle god na sudu ne bi mogle dokazati koliko je to opasno. Sljedeća je postaja državni Senat, koji zasjeda u srijedu. Stoga sada moramo biti glasne ako se s ovime ne slažemo. Ovakvi zakoni koji zabranjuju pravo na izbor mogu se zaustaviti samo ako se u cijelosti informiramo o tome kako će oni utjecati na život tih žena i njihovih obitelji, ako na lokalnim i nacionalnim izborima glasujemo za političare koji podupiru pravo na izbor i ako se uključimo u organizacije kao što su Planned Parenthood, NARAL Pro-Choice America i Nacionalna federacija za pobačaje - od kojih svaka može pomoći ženama ostvariti njihova prava na izbor.
Ovo je izborna godina u kojoj još uvijek svjedočimo sudskom procesu Roe protiv Wadea. Ciljani Pravilnik o pobačajima (TRAP) i njihovi zakoni predlažu se u zabrinjavajuće velikoj mjeri, iako je Vrhovni sud nedavno donio odluku kojom brani ženino pravo na izbor. Trenutačni TRAP zakoni predstavljaju veliku prijetnju ženama i njihovu pristupu i pravu na pobačaj; njihovi zakoni, zapravo, vrlo rijetko ženama uopće pružaju bilo kakvu mogućnost izbora. I iako bi nas zakoni koje je donio Vrhovni sud trebali uvjeriti da će pravo na pobačaj u našoj zemlji ostati netaknuto i sigurno, zakonodavci koji se protive pravu na izbor i dalje pritišću svojim osobnim stavovima i upravo će ovi izbori odlučiti kako će izgledati budućnost i sljedeća generacija predstavnika Vrhovnog suda.
Nikome se ne smije oduzimati pravo na izbor
A s obzirom na to da se još navikavam na život nakon odlaska moje Evelyn, sve mi se ovo čini i suviše osobnim. Gledati političare kako preispituju moju sposobnost donošenja ove racionalne, ali i dalje jednako razarajuće odluke i za mene i za moju obitelj bolno je i frustrirajuće. Odluka koju sam donijela ZA svoje dijete donesena je nakon dana i dana detaljnog istraživanja i nakon što sam se konzultirala s nekim od najkvalitetnijih specijalista u zemlji. A to što nas zagovornici zabrane prava za izbor i političari slična mišljenja i dalje zbog toga pokušavaju ukoriti te nas naučiti "koliko je svaki život vrijedan" - nikad mi neće prestati smetati. Ja sam Evelynina majka i nitko nikada nije cijenio njezin život više od mene. Nitko. I kad mi prijatelji pričaju da "to što sam ja napravila zapravo nije bio pobačaj", to na neki način potkopava izuzetno bolan put koji sam prošla. Ovu sam odluku donijela zbog ozbiljne krize u trudnoći, a upravo se zbog takvih razloga i svaka druga žena odlučuje na pobačaj.
Koliko god mi je teško slušati mišljenja i osude o ovoj itekako osobnoj odluci koju smo donijeli ja i moja obitelj, još mi je teže šutjeti i dopustiti da oni koji nemaju pojma kako je to kad ti kažu da tvoje nerođeno dijete nikad neće dobiti priliku živjeti, govore - ili donose zakone - o tome. Stoga ću i dalje nastaviti pričati o tome kako izgleda kad moraš napraviti pobačaj u drugom tromjesečju trudnoće, jer se bilo kojoj ženi, majci ili bilo kojoj obitelji može dogoditi nešto slično. A ako se dogodi, želim da i dalje imaju pravo izabrati što je najbolje za njih i njihovo dijete, kao što sam imala i ja."
Izvor: Bustle
