Mamin eksperiment

‘Svojim sam klincima tjedan dana govorila ‘da’. Evo kako je to prošlo’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 28.08.2017 / Rubrika:
Foto: thinkstock
0

Što kažete na ovo? Biste li i vi isprobali ovakvo što sa svojim klincima? I smatrate li da je ova mama prije ovog eksperimenta bila malo previše stroga?

“Moja šestogodišnja kćerkica (koju ću, puna ljubavi, nadalje oslovljavati sa ‘#1’) u posljednje je vrijeme svaki svoj zahtjev krenula započinjati rečenicom: ‘Znam da ćeš vjerojatno reći ne…’ Nisam sigurna zašto mi je trebalo toliko mnogo mjeseci da to napokon čujem, ali jedan dan, kad sam stajala u kuhinji, po tisućiti put odbijajući njen zahtjev da dobije žvakaću gumu, shvatila sam: ja svojim klincima puno previše govorim ‘ne’.

No, ja zapravo ne mislim da postoji nešto loše u tome da im s vremenom kažete ‘ne’. Zapravo, meni se to na neki način jako sviđa. Ta riječ postavlja granice, a činjenica da im ja to govorim možda ih ohrabri da i sami u životu češće koriste tu riječ. Također, to je jedan od jednostavnijih načina za odgovoriti na njihova ponekad užasno naporna pitanja. Ipak, počelo mi se činiti da me moja djeca vide kao nekoga tko neprestano govori samo ‘ne’, kao nekoga tko stoji između njih i zabave (koju bi mogli imati).

A onda je tu i ova činjenica: ja već 15 godina nastupam kao amaterska glumica u jednom gradskom kazalištu. Članica sam i jednog školskog, učiteljskog tima, a ono što prvo učimo svakog svog učenika jest da govori: ‘Da’, što znači da ‘prihvaćaš sve što tvoj scenski partner govori i smatraš to istinitim.’ Slaganje je zapravo srž improviziranog amaterskog kazališta. Obožavam magiju koja se dogodi kad performeri jedno drugome govore ‘da’ kad su na sceni. Možda će ta riječ imati isti efekt i s mojim kćerkicama… I tako sam osmislila ovaj eksperiment: tjedan ću dana govoriti ‘da’ na svaki njihov zahtjev (naravno, u razumnom opsegu). Morala sam postaviti i neka pravila (za koja sam samo ja znala) – jer, živimo preblizu Disneylanda, a ne postoji apsolutno nikakva šansa da ću po ovim nesnosnim vrućinama voziti iz Los Angelesa u Anaheim, pa čak i ako zbog toga ovaj eksperiment propadne!

Pravila

  • Mogu reći ne – ako želim – na zahtjeve koje su već ‘iskoristile’ tri puta. (Ovo pravilo je ovdje kako bih spasila vlastiti novčanik i kako bih ih spriječila da me nagovore da sedam večeri za redom jedemo u restoranu ili da one osam sati dnevno gledaju televiziju.)
  • Nema ludih putovanja na udaljena mjesta (Zabranjeni su Disneyland, Legoland, ali i San Francisco. Žao mi je.)
  • Nema troškova po kupnji većih od 20 dolara, a tjedni limit je 50 dolara. (Inače ćemo plivati u fidget spinnerima.)
  • Nema ničega što bi moglo povrijediti nas ili nekog drugog. (Jasno…)
  • Imam pravo preispitati svaki njihov ‘sumnjivi’ zahtjev, ali trudit ću se što više govoriti ‘da’.

Okej, sad sam spremna! Mogu ja to!

Dan prvi

Počeo je moj ‘da’ tjedan, ali sam vrlo brzo shvatila da mi je navika govorenja riječi ‘ne’ duboko urezana u mozak. To nije bila tek refleksna reakcija, to je bila ovisnost. Htjela sam reći ‘ne’ svemu što sam vidjela. Pokupila sam dijete #1 nakon ljetnog kampa, a ona me zamolila može li s prijateljicom otići do obližnjeg kamiona sa sladoledima. Automatski sam krenula izgovarati riječ ‘ne’ bez da sam uopće razmislila – jer, nije mi se baš sjedilo na najvećem suncu dok moje dijete liže sladoled i prlja se istim. Ali sam se onda sjetila svog eksperimenta i pristala. I zatim smo otišle po to zaleđeno čudo koje na dnu korneta ima nekakve gumene žvakaće.

Kasnije, dok smo kretale pokupiti njenu 4-godišnju sestru (#2) u njen kamp, #1 mi je slatko zahvalila što sam joj dopustila da kupi sladoled. Bila sam u isto vrijeme dirnuta njenom iskrenošću i lijepom gestom, ali i užasnuta samom sobom: zašto im uopće zabranjujem nešto toliko bezopasno kao što je kuglica sladoleda? (Sigurno se pitate kako sam se izvukla da jednom djetetu kupim sladoled, a drugome ne? #2 je također dobila sladoled, na štapiću.)

Mislim da su naslutile da se nešto čudno događa, jer su me, iste sekunde kad smo ušetale u kuću, pitale mogu li gledati televiziju. ‘Da’, rekla sam, i otišla do kuhinje skuhati večeru, bez da me na bilo koji način ometao zvuk crtića koji je odjekivao u pozadini. A one su za to vrijeme bile u potpunom transu.

Ipak, ograničila sam im gledanje na dvije epizode, a one su, bez pogovora, nakon druge epizode ugasile TV.

Možda će ovo biti super jednostavno?

Dan drugi

Ujutro, dok smo se spremali izaći iz kuće, #1 me pitala možemo li psu ostaviti zdjelicu vode pored krevetića. Automatski sam rekla ne, bez da sam promislila, zato što me neće biti svega sat vremena, imamo klimu (koja je upaljena), a i već ionako kasnimo barem pet minuta. Ali, onda sam se sjetila vlastitih pravila, i moj je odgovor pretvoren u: ‘Da.’

Ne zaboravite da sam upravo rekla ‘ne’ slatkoj i jednostavnoj gesti koja bi potencijalno mogla pomoći malenoj životinji. A ta mi je činjenica dala materijala da razmislim: ‘Jesam li ja zapravo grozna osoba? Tko sam ja da svojim klincima zabranjujem pomagati bespomoćnoj životinji?’

Nakon škole, ponovno su me zamolile mogu li dobiti sladoled i pogledati koju emisiju na TV-u. Nagovorila sam ih da pojedu Otter Pops (imamo ih previše u hladnjaku) i dopustila im da gledaju Paw Patrol. I još sam jednom sama sebi pokazala koliko je divno obavljati sve što moram obaviti dok one poput zombija u transu bulje u televizijski program.

Dan treći

Kćerkicu #1 sam odvezla u kamp, a zatim sam se s #2 vratila kući kako bismo pokupile našeg psa i odvezle ga u pseći vrtić prije nego i nju ostavim u njenom kampu. Dok smo bile u psećem vrtiću, pitala me može li dobiti jedan mentol bombon iz staklenke na stolu. Ponovno, to je nešto čemu obično odmah kažem ‘ne’, jer se bojim da bi se njime mogle udaviti ili prejesti šećera… Ali, ovoga sam joj puta dopustila da uzme jedan. Vozeći se prema kampu, malena me upitala može li otvoriti prozor na autu, a to je nešto što inače također odbijam, s obzirom na to da je ovdje svaki dan i u svako doba dana otprilike 40 stupnjeva, a topli ljetni zrak zadnja je stvar koja te može rashladiti. Ali popustila sam, dopustila joj da otvori prozor i unutra pusti topli zrak te sam čak, na njen zahtjev, pustila Kidz Bop radio, pa su nam tako pjesme Justina Biebera služile kao soundtrack za vožnju.

Tog popodneva objema sam im dopustila da uzmu nekoliko bombona iz staklenke kad smo se vratile po psića u vrtić, a dok smo se vraćale kući, prošle smo pored jednog od onih kamiona sa sladoledom. Slobodno pogađajte što smo radile nakon večere… Ja sam, inače, u to vrijeme odlučila da neću konzumirati gluten, šećer, mliječne proizvode ni alkohol, pa sam ih zapravo samo gledala kako uživaju u svojim kornetima, bez da sam mogla uzeti i jedan jedini griz…

Dan četvrti

Sredina je tjedna, a mi smo upale u rutinu gledanja televizije i konzumiranja sladoleda. Svaki dan. To je očito jedino što moja djeca žele raditi u životu, a ja sam u potpunom šoku kad se sjetim koliko sam im puta zabranila ono što vole…

Tog smo jutra otišle na dvorišnu tržnicu ispred kuće naših prijatelja. Molile su me da im kupim neke njihove stare igračke, a ja sam pristala jer sam morala, iako su previše razmažene i već imaju previše igračaka. I tako sada živimo s jastučićem Kooky Cookie Shopkins i stonogom koja svijetli i svira, točnije – živimo s igračkama koje su očito namijenjene bebama. A ja nemam bebu.

Također, taj sam tjedan dobila i menstruaciju, i, baš poput žena u onim klišej reklamama, bila sam mrzovoljna, napuhnuta i očajna. Zamolile su me da ih odvedem u obližnji park na igranje, a s obzirom da im nisam mogla reći ne, pristala sam, ali ih je u park vodio moj suprug, dok sam se ja umorna srušila u krevet.

Prije spavanja, kćerkica #2 me zamolila da je odvedem na plažu. I tako…

Dan peti

Išli smo na plažu!

E sad, nije da me odbijaju odlasci na plažu – ipak živimo u Los Angelesu i trebali bismo ondje odlaziti češće nego što to inače činimo (sram me priznati, ali to je obično tek dva puta godišnje…). No, ovakve zahtjeve obično volim malo odgoditi, tako da imamo dovoljno vremena za pripremiti sve moguće grickalice, potrebnu opremu za plažu, odgoditi sve ostale zakazane obveze i pronaći parkirno mjesto usred ljeta. No, svaka moja želja da sve pomno isplaniram pala je u vodu i jednostavno smo otišli.

Na kraju je to bio jedan divan dan bez stresa, i odlično smo se zabavljali tražeći školjke i trčeći s valovima… Rekla sam ‘da’ i gradnji pješčanog dvorca, pa sam tako otprilike 800 puta šetala gore-dolje i nosila kante pune pijeska do našeg velebnog zdanja.

Te smo večeri svi spavali kao bebe.

Dan šesti

Ujutro, nakon što smo #1 ostavile u kampu, #2 me pitala možemo li navečer otići u restoran. Pristala sam, a zatim me zamolila da se malo igram s njom. Već smo kasnile u kamp, a ja sam još imala mnogo toga za obaviti, no – nisam smjela reći ‘ne’. I tako smo sjele na pod i igrale se s njenim figuricama dobrih deset minuta. Bilo je odlično, a glas u mojoj glavi je vikao – koliko sam samo ovakvih prilika propustila govoreći ‘ne’.

Kad sam popodne #1 pokupila iz kampa, tražila je sladoled (da, ponovno), a ja sam pristala te smo nakon toga otišle na večeru u restoran. Večerala je i usput s užitkom srkala ogroman milkshake, a #2 je smazala još jedan sladoled nakon što je pojela svoje makarone sa sirom. Bile su vrlo ljubazne i mirne tijekom večere. Pomislila sam: možda ih udovoljavanjem ovakvim njihovim jednostavnim zahtjevima činim boljim osobama?

Tijekom vožnje kući, #2 me zamolila može li malo gledati TV prije spavanja, a nakon što sam pristala, zahvalila mi je što im ovaj tjedan dopuštam da toliko mnogo gledaju televiziju. Prokužile su me!

Dan sedmi

Nakon što sam ih pokupila iz kampova, bilo mi je jasno da su trenutno u vrlo, vrlo nervoznom stanju. A ni ja nisam bila daleko – bila sam umorna, frustrirana i živčana – mnogo više nego inače. Pitale su me mogu li gledati televiziju (naravno). Nakon sedam dana, postala sam prava profesionalka u izgovaranju riječi ‘da’, tako da, da, dopustila sam im da gledaju televiziju. No, nastavile su vrištati tijekom cijelog puta kući, pa sam odlučila iskoristiti svoje roditeljsko pravo i na kraju im ipak uskratila spomenuto gledanje televizije. Na samom početku eksperimenta sam pomislila da bi ih toliko mnogo gledanja televizije moglo pretvoriti u male seronje, a sad sam po prvi puta pomislila da sam možda bila u pravu…

Lekcije koje sam naučila

I samo tako, u trenutku, eksperiment je završio. Kad su me osmi dan pitale smiju li gledati televiziju, rekla sam im ‘da’, ali sam im dopustila gledanje svega jedne epizode. Pomislila sam kako bih ih mogla zbuniti ako odmah počnem govoriti ‘ne’. No, onda je tu i ova činjenica: Zaista mi se sviđa to što mogu skuhati večeru, počistiti kući i napraviti sve ostalo što je potrebno dok su one u potpunosti mirne i tihe. Čini se da sam ipak nekako navikla na život prepun riječi ‘da’…

U danima nakon završetka mog eksperimenta, primijetila sam da mnogo više govorim ‘da’. Gledanje televizije ponovno je svedeno na minimum, no ipak im dopustim da nešto tu i tamo pogledaju, obično nakon škole, jer – budimo realni – ponekad jednostavno volim imati malo vremena samo za sebe (i malo mira). A što se tiče žvakaćih guma, lizalica, sladoleda i spuštenih prozora na autu za najvećih vrućina? Da, zašto ne. Shvatila sam da je sve to puno manje zlo nego što sam nekad mislila. A moja me djeca ni u jednom trenutku mog eskeprimenta nisu tražila nešto ekstravagantno i apsurdno. Ispada da njihovi zahtjevi uopće nisu toliko ekstremni – one samo žele žvakati svaku žvakaću koju imam u ladici i slušati Kidz Bop u autu umjesto NPR-a. A osim slatkiša i televizije, njihovi ostali zahtjevi pokazali su mi da žele biti viđene, neovisne, odgovorne ili pak pomoći drugima. Govoreći ‘da’ pomogla sam im da odrastu, a sebi sam pomogla da se opustim i smirim te se na neke nove načine povežem s njima. Da, naš je posao, kao roditelja, da postavljamo granice, govorimo ‘ne’ i budemo ‘strogi’. Ali govoreći ‘da’ svojoj djeci, i gledajući ih kako uživaju u svojim malim, jednostavnim ispunjenim zahtjevima, zaista sam uživala. Tako da, zaboravimo na trenutak sladoled i crtiće – jer, moram vam reći – ja definitivno kažem ‘da’ govorenju ‘da’. (Samo me nemojte tražiti da vas vozim u Disneyland…)”

Izvor: Redbook Magazine

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 28.08.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr