Adam Noel mislio je kako ga je samo ubo komarac. Prije otprilike tjedan dana primijetio je blago crvenilo na stražnjem dijelu gležnja, liječnici su smatrali kako je u pitanju iritacija kože, ali nakon tjedan dana na njegovoj peti pojavila se rupa: "nešto čudno se događa", pomislio je i otišao u bolnicu Austin u Melbourneu, piše BBC.
Koronavirus tijekom travnja prošle godine je žario i palio Australijom, a osoblje je bilo preplavljeno poslom te su mu liječnici rekli da će rana brzo zacijeliti. Nakon nekoliko dana, rana nije zacijelila već se kroz rupu mogla vidjeti njegova Ahilova tetiva. Adam se ponovno vratio u bolnicu, ovoga puta u jednu od vodećih australski bolnica St Vincent te su ga tamo zadržali oko tjedan dana kako bi obavili pretrage. Otkrili su kako se radi o čiru Buruli: bakterijskoj bolesti koja može uzorkovati otvorene rane te dovesti do trajnog unakazivanja, ako se ne liječi.
Liječnici kažu kako je mogao ostati bez stopala
Prije nego što je primijetio crvenilo na nozi, Noel je radio puno u vrtu: "Sjekao sam hrpu stabala koje nitko nije dirao 20 godina", kaže Noel i nastavlja: "Prilično sam uvjeren da se dobivanje čira podudaralo s ometanjem drveća i staništa oposuma."
Znanstvenici vjeruju da će ova pahuljasta, noćna bića možda igrati ključnu ulogu u prenošenju čira Buruli na ljude. I oni pate od bolesti, a bakterija Buruli, nazvana Mycobacterium ulcerans, nalazi se u velikim količinama u njihovom izmetu. Mnogo prirodnih staništa oposuma izgubljeno je tijekom posljednjih godina.
Nekoć stanovnik predgrađa, čir Buruli sada se približava Melbourneu, a liječnici i znanstvenici pokušavaju ga zaustaviti prije nego što dosegne populaciju od pet milijuna ljudi.
Sve veća prijetnja
Noel živi u Melbourneu, ali njegova obitelj ima kuću na plaži udaljenu otprilike 100 km na poluotoku Mornington. To nije baš mjesto na kojem biste očekivali bakterije koje jedu meso, ali slučajevi čira na Buruliju u Victoriji obično se mogu naći na ovom području.
Kada se sumnja na slučaj čira, pacijenta se najčešće upućuje Danielu O'Brienu, liječniku zarazne bolesti i stručnjaku za čir Burulija koji vodi kliniku u obližnjem Geelongu.
Čir Buruli može brzo uništiti kožu i meko tkivo ako se tjednima i, u mnogim slučajevima, mjesecima ne liječi kombinacijom specifičnih antibiotika i steroida. "Bez obzira na to koliko je lezija mala, nema nikoga na koga ova bolest ne utječe značajno", kaže O'Brien.
Fizički utjecaji su značajni: agresivni čir može uzrokovati unakaženost, zahtijevati ozbiljnu operaciju i dovesti do dugotrajne invalidnosti. "Zaista može pojesti čitav ud", kaže O'Brien.
Antibiotici s kojima se liječi ova bolest mogu imati značajne nuspojave.
"Teško ide. Jako je neugodno", kaže Cheryle Michael, umirovljenica koja je u kolovozu 2020. dobila čir na Buruliju i još uvijek uzima lijekove. "Steroidi su me učinili tako depresivnom, tako umornom i nemotiviranom", kaže ona. Antibiotici uzrokuju želučane probleme zbog kojih je bila nervozna napustiti kuću. "Zaista ne želim biti previše udaljena od vlastitog zahoda, iskreno", ispričala je.
Čir Buruli liječi se jakom dozom dva snažna antibiotika koja treba uzimati nekoliko tjedana, a često i mjeseci: rifampicinom, koji se također koristi u liječenju drugih ozbiljnih bakterijskih infekcija, uključujući tuberkulozu i gubu, i moksifloksacinom, koji se može koristi za liječenje kuge. Ovisno o težini čira, potrebne su i velike doze steroida, kao i operacija. "Ne bih rekao da je ikakvo liječenje lako. Svi pacijenti pate u značajnoj mjeri", kaže O'Brien.
Čir nepoznat
Dok čir Buruli izjeda meko tkivo onih nesretnika koji pate od njega, pitanja muče liječnike i znanstvenike koji imaju zadatak pokušati spriječiti da zarazi bilo koga drugog.
"Ne znamo dovoljno o tome. Postoje zaista važna znanstvena pitanja oko toga u kakvu poziciju stavlja okoliš, druge rezervoare za životinje i kako ga ljudi zapravo stječu", kaže O'Brien. "Ako ne dobijemo odgovore na ova vitalna pitanja, doista ćemo se boriti s kontroliranjem ove bolesti."
Svjetska zdravstvena organizacija čir Buruli klasificira kao "zanemarenu" bolest: ne dobiva puno pažnje i o njemu se ne zna puno. Prvi je put otkriven 1897. godine u Ugandi, ali budući da pogađa uglavnom siromašne zajednice s ograničenom zdravstvenom zaštitom, "jednostavno nije bilo novca koji bi stvarno uložio vrijeme, trud i resurse u istraživanje", kaže O'Brien.
Njegova vlastita stručnost proizlazi iz provedenih godina radeći u zapadnoj Africi u liječenju pacijenata s čirom Buruli i srodnim bolestima: gubom i tuberkulozom.
Kad se čir Buruli prvi put pojavio u državi Victoria 1948. godine, bilo je tek nekoliko slučajeva. Nitko ne zna kako je dospjelo ovdje. Čak i neki ljudi koji žive usred poluotoka kažu da nikad nisu čuli za to, kaže Kim Blasdell, viša znanstvenica u australskoj nacionalnoj znanstvenoj agenciji CSIRO.
Mapa prostornog rizika
Budući da znanstvenici vjeruju da komarci također igraju ulogu u ovom složenom lancu prijenosa, proveli su istraživanje: "U mogućnosti smo ih koristiti za izgradnju prostorne karte mjesta gdje je komarac najzastupljeniji i tijekom kojih vremenskih razdoblja", kaže znanstvena novakinja sa Sveučilišta u Melbourneu Saras Windecker.
Uzimajući sve ove podatke, obilje oposuma, količine bakterija u njihovim izmetima i okolišu te obilje komaraca, Windecker može izgraditi sustav upozorenja za zajednice i zdravstvene djelatnike.
"Izradit ćemo široku mapu prostornog rizika za mjesto gdje bi bakterija mogla biti u najvećem riziku od zaraze više ljudi u budućnosti", kaže Windecker.
Istraživači još uvijek nisu definitivno otkrili kako bakterija zapravo zaražava ljude.
S globalnom pandemijom, O'Brien se brine da bi čir Buruli mogao još jednom skliznuti u naše umove. Boji se da bismo bili glupi da to ignoriramo. "Covid-19 nam pokazuje da bolesti ne možemo vidjeti izolirano. Koronavirus je možda respiratorni, a Buruli bakterijski, ali i jedno i drugo dolaze iz prirode, obojica upozoravaju na našu interakciju s prirodom, silno su štetni za ljudsko zdravlje ", kaže.
