Možda ne pridajete nikakvu nadnaravnu silu grobljima. Ni ne trebate. Ovih šest mjesta jednostavno je jezivo, bez obzira na to kakva su vaša uvjerenja.
Isla de las Munecas
Otok lutaka već imenom najavljuje jezu. Turistima siguno ne pomaže niti to što je smješte usred nekadašnjeg kraljevstva Asteka, a niti to što je usred močvare. No zašto bi se plašili nekog bezveznog otočića? Ionako je odavno pust, a jedini stanovnik bio Don Julian Santana Barrera, koji je volio skupljati lutke.
A onda vam vodič ( koji vam je obećao da neće bez vas otići s otoka u čamčiću kojim ste došli) ispriča kako je Barrera počeo skupljati lutke. Godinama ranije u jednom od rukavaca kod otoka utpolia se djevojčica. Nedugo zatim Barrera je pronašao lutku kako pluta. A potom je našao još jednu... Tijekom idućih 50 godina skupio je tisuće odbađenih lutaka. Mislio je da će praviti društvo nesretnoj djevojčici.
Jer koja djevojčica ne bi voljela osakaćene lutke obješene ili izložene tako da uprizoruju mučenje, raskomadane ruke i glave? No koliko god se trudio, očito nije udovoljio duhovima – Barrera se utopio 2001. , u istom kanalu kao i djevojčica.
Gunkanjima
U prijevodu bojni brod drugo je ime za Hashimu, napušteni otok 15 km od Nagasakija. Od 1887 do 1974 služio je kao rudarsko naselje, a kada je rudnik zatvoren stanovništvo je i nestalo. Od tada otok propada i izgleda kao da je netko u jednom trenutku izbrisao sve ljude.
No koliko god djelovao jezivo, po tome nije osobito neobičan. Uostalom tek je jedan od 500-injak napuštenih otoka.
No tijekom Drugog svjetskog rata služio je kao koncentracijski logor, u kojem su zarobljeni Korejci radili za Japance. A nemali broj sigurno je i mučki smaknuto.
Čak i najveći skeptici koji ne vjeruju u duhove (korejskih zatvorenika željnih osvete, obzirom da odgovorni nisu suđeni) ne mogu osporiti važan detalj koji otok čini još strašnijim.
A pod detalj mislimo na atomsku bombu ( sjećate se kako smo na početku napomenuli da je otok 15 km od Nagasakija...). No to očito nije spriječilo Japance da nastave još 30-ak godina živjeti na otoku.
Otok je dugo bio zatvoren za javnost, a tek 2009. dopušteni su posjeti, no i tada je otvoreno tek 10 posto otoka. A oni koji se i upute moraju imati prilično sreće, ako ne žele zaglaviti tjednima ili mjesecima na otoku – zbog morskih struja i oluja, otok je nedostupan 205 dana u godini.
Bolnica Hellingly
Osim što već u nazivu ima "hell" odnosno pakao, i što je napuštena, riječ je o psihijatrijskoj bolnici. I to jednoj od većih. Imala je vlastiti frizerski salon, vodotoranj, pa čak i vlastitu željeznicu.
U svoje vrijeme bila je najopremljenica psihijatrijska bolnica u Velikoj Britaniji. Doduše, u vrijeme kad je sagrađena, moderna oprema podrazumijevala je elektrošokove, kirurške instrumente za lobotomiju, klistire i ostale metode "liječenja".
Napuštena je 1994. no već izgleda kao da propada već barem stoljeće. Tome su sigurno pripomogli i squateri. Koji su prostor uveselili i pokojim grafitom. Doduše, čim su odlučili tamo prespavati mora da im je shvaćanje normalnom malo pomaknuto.
Kryziu Kalnas
Počelo je kako obično brdo u Litvi. No oko 1831. postalo je mjesto na kojem se Litvanci sjećaju poginulih. Prvenstveno u brojnim ustancima protiv carske Rusije. Tijekom godina rata, obitelji su donosili križeve, a nastavili si u nakon što je buna ugušena.
Nije previše pomoglo niti to što su Sovjeti u dva navrata sravnili brdo sa zemljom – Litavci su iznova nosili raspela. Pokazujući jasni katolički prkos tada komunistima, a danas pravoslavnim susjedima.
Candido Godoi
Mjesto u južnom Brazilu poznato je i kao prijestolnica blizanaca. Svaka peta trudnica u Brazilskom gradiću rađa blizance, što je otprilike 18 puta veća vjerojatnost od svjetskog prosjeka. Samo po sebi, to nije jezivo ( osim možda za proračun roditelja). Jeziv dio je to što su vrlo vjerojatno posljedica pokusa nacističkog liječnika Josefa Mengela.
Teoriju je predložio Jorge Camarasa, argentinski povjesničar koji je dugo izužavao nacističke bjegunce, osobito Anđela smrti. I Camarasa i nekolicina starijih stanovnika prepoznali su Mengela kao liječnika koji je u mjesto došao oko 1963.
Prvo se predstavljao kao veterinar, a potom je počeo liječiti i žene u mjestu s brojnom njemačkom emigracijom. Ubrzo potom, počela je rasti stopa rođenih blizanaca.
Medicinari tvrde da Mengele nije imao ni približno znanja ni sredstva da bi mogao provesti pokus tih proporcija. Kažu kako i zagađenje ili mali genetički bazen ( čitaj incest) mogu povisiti stopu blizanaca.
Kosti, kosti i još kosti
U 12. stoljeću austrijski Hallstadt je ( kao i mnogi gradovi Europe u vrijeme crne pošasti) imao velik problem – nisu imali više mjesta na kojem bi mogli pokopati preminule- Zato su počeli iznajmljivati grobove. Nakon 15-ak godina kosti su iskopane, očišćene te stavljene u kosturnicu. Pritom su lubanje ukrasili lišćem i imenima pokojnika.
No za razliku od Austrijanaca koji su imali dobar razlog, Portugalci će malo teže objasniti zašto su kosti zalili cementom, a ispred njih u kapelici Dos Ossos ( prikladno ime – od kostiju) izložili i dva kostura u okovima ( od toga je jedno dijete).
No u čitavom nizu jezivih objekata od ljudskih kostiju, Pariz je svakako prijestolnica.
Pariške katakombe su posljedica su prilično mudre odluke gradskih vlasti iz 18. stoljeća kada su sanitetski uvjeti postali nesnošljivi. Skupli su ostatke iz brojnih groblaj te ih stavili u napuštene podzemne kamenolome. No ostaje pitanje zašto su ih pritom polagali u najezovitije podzemno zdanje.