Cijelu sezonu pjevalo se u plavom dijelu Manchestera, navijački huk tresao je cijeli grad, jurio je City prema obrani naslova u Premiershipu. Osim dobrih igara Cityja, razloga za veselje bilo je i u činjenici da United igra nikad lošije, a jasno je, svi vole povremeno na koljenima vidjeti najvećeg rivala, posebno kad se radi o klubu koji je desetljeća proveo u sjeni istog. A City je, gotovo cijelo svoje postojanje, ispred Uniteda bio samo po broju navijača u Manchesteru. Zadnjih desetak godina Građani ipak žive bolje dane, bitno bolje od onih u crvenom dijelu grada.
Guardiolini jurišnici dva puta su pokleknuli u zadnje dvije utakmice protiv Crystal Palacea i Leicestera te dozvolili Liverpoolu da im pobjegne na šest bodova, a preskočio ih je i Pochettinov Tottenham koji beskompromisno gazi sve pred sobom i ubacuje se u borbu za titulu najboljeg na Otoku. Situacija je do te mjere neuobičajena da se Gary Lineker odmah oglasio na Twitteru kako bi se našalio na račun Arsenalovih navijača i objavio tweet koji je sadržavao samo #PepOut. Bilo je to dovoljno da se na njegovu objavu namjere brojni navijači Arsenala, a među njima i najvokalniji od svih, Piers Morgan, koji ne propušta priliku za promociju.
Upravo ti neočekivani porazi Cityja potaknuli su u medijima one standardne priče o "prijevari Guardioli", baš kao što se donedavno pisalo o "prijevari Mourinhu". Tako to obično biva kada netko tko je daleko, daleko ispred svih ostalih napokon kiksa. Nogometni fanovi vole kritizirati sve i svakoga, ničije ime nije sveto, ali je problem što im neki, poput Guardiole, daju jako malo prilike za to.
Za javnost ništa nije sveto
Sada već legendarni Španjolac lani je sa Cityjem srušio sve rekorde koje je mogao srušiti i pokorio Premiership kao nitko prije njega i ostavio jako malo prostora za kritiku, a slično je krenuo i ovu sezonu, ali onda su došle ove dvije posljednje utakmice i dva poraza. S njima je stigao i "prijevara Guardiola". Da se razumijemo, prijevara Guardiola ne postoji, riječ je o jednom od najboljih trenera u povijesti igre, nogometnom filozofu i nevjerojatnom taktičaru. Prijevara Guardiola nije osoba, to je svojevrstan sociološki fenomen koji s vremena na vrijeme uhvati svakog velikog sportskog djelatnika.
Na koncu, sjetimo se kako to izgleda u drugim sportovima. Novak Đoković dvije godine nije bio na razini na kojoj smo ga navikli gledati i sva sila koju javnost može proizvesti sručila se na njega brzinom svjetlosti i jednako tako brzo nestala kad je ponovno počeo nizati sjajne rezultate. Pat Cash je prije nekoliko godina slavodobitno poentirao kako Roger Federer više nikad neće osvojiti Grand Slam titulu, a ovaj mu je s 36 na leđima odgovorio s dva Grand Slama u jednoj godini.
Slično je bio i s Francescom Tottijem kojeg su mnogi otpisivali i govorili o njemu kao o prošlom svršenom vremenu, a on je prilagodio svoju ulogu i ulazeći s klupe donosio bodove Vučici. Priča je to koja se redovito ponavlja i za koju nema nedodirljivih, ali i priča koja je nebitna za ono što se događa na terenu, bio on teniski, nogometni ili neki treći.
Crystal Palace se dogodio, ali Leicester...
Bez obzira na širi kontekst, priča mora opet napraviti puni krug i vratiti se na posljednja dva poraza koja ipak jesu zabrinjavajuća na nogometnoj razini. Poraz od Crystal Palacea nije nešto što se Guardioli i Cityju može uzeti za zlo jer nije došao iz njihovih pogrešaka, dogodilo se, jednostavno, da momčad Roya Hodgsona odradi nekoliko sjajnih akcija, da obrane nekoliko neobranjivih situacija i na kraju izađu iz dvoboja kao pobjednici.
Sve što se mora dogoditi da jedna slabija ekipa pobijedi velikog favorita dogodilo se u toj utakmici i to je u redu, što se kaže, to je sportski. Takvih utakmica mora biti, nije moguće očekivati da u ligi koja je kompetitivna kao što je to Premiership postoje neporažene momčadi ili prvaci kojima se ovakve stvari ne događaju.
Nema zamjene za Fernardinha
S druge strane, poraz od Leicestera priča je za sebe. Utakmica je to koja je prokazala jedinu realnu manu Građana, a to je nedostatak zamjene za Fernandinha. Mogu igrati bez Aguera, nekako će preboljeti i De Bruynea, ali ako nema Fernandinha njihova vezna linija se urušava, a ako se to dogodi, propada i ideja presinga, a kad nema presinga, nema ni Cityja. Riječ je o zapravo vrlo jednostavnoj jednadžbi u kojoj jedna varijabla domino efektom ruši sve ostale i dovodi do toga da sustav implodira sam u sebe i javlja se anarhija.
Naravno, radi se o sjajno razvijenom sustavu pa ta anarhija ne izgleda kao što bi izgledala u nekim slabijim momčadima, ali Leicester je jasno pokazao koliko je City ranjiv kad izgubi sredinu terena i inicijativu. Filozofija igre koju promovira Guardiola ima tu manu da je nije moguće mijenjati u kontekstu same utakmice, na dulje staze itekako jest, što je on sam i najavio, ali ovaj City nema taktičku polivalentnost kao jedan Juventus da može promijeniti pet formacija unutar jedne utakmice i u nedostatku individualne kvalitete sustavom slomiti protivnika. Najjače Cityjevo oružje zapravo je i njihov najveći kriptonit.
Usprkos svemu, kriza u Cityju nije ozbiljna, klub ima sjajne temelje, roster je bogat igračima, a u siječnju bi se trebala popuniti i ta rupa u veznoj liniji. Upravo zato, ako u sljedeća dva kola, u kojima Liverpool ima utakmice s Arsenalom i Cityjem, ne bude pretjerano velikih iznenađenja, Građani bi u siječanj mogli ući s itekako dohvatljivim zaostatkom za Liverpoolom, a onda, zakrpani i pojačani na slabim točkama jurnuti još jednom na titulu. Bit će to, izvjesno je već sada, još jedna prilika da se "prijevaru Guardiolu" pospremi u ropotarnicu povijesti ili, ako se situacija tako rasplete, stigmu prijevare preseli na Anfield i stavi na leđa Jurgena Kloppa. Jer, kako je ranije rečeno, ništa nije sveto.
