Uoči Turske

VELIKA TAKTIČKA ANALIZA NET.HR-a: Badelj nije dobro rješenje! Evo tko bi trebao biti hrvatski Casemiro

Bill Shankly, liverpoolski čudotvorac, upisao se u knjige najcitiranijih trenera kultnom izrekom kako je razočaran ljudima koji se ponašaju kao da je nogomet pitanje života i smrti, jer je nogomet puno više od toga.

Ipak, možda i genijalniji presjek nogometne igre donosi u jednoj manje poznatoj izjavi. “A football team is like a piano. You need eight men to carry it and three who can play the damn thing.” Dio značenja se izgubi u prijevodu, jer u engleskom isti glagol označava sviranje i igranje, ali poanta je jasna – nogomet je kao klavir, potrebno je osam ljudi da ga nose, a tri su ga sposobna igrati. Do sličnog zaključka došao je i Ante Čačić, na mnogo manje poetskoj razini. Naime, Čačić je rekao kako će se igra Hrvatske vrtjeti oko Luke Modrića i kako će mu momčad biti podređena.

Kadrovske križaljke

Zbilja, logika nema mane. Iako Čačić ima orkestar s nekoliko talentiranih glazbenika, samo jedan je od njih Maestro, stoga ne bi trebalo biti dvojbe tko će se publici smiješiti s plakata koji poziva na koncert. Modrić, jedan od najboljih veznjaka na svijetu, kao vrhunski playmaker je zbilja razumna i logična opcija oko koje bi mogli graditi igru. Ipak, umjesto vrhunske simfonije, već neko vrijeme u izvedbi reprezentacije slušamo kakofoniju. Prvo pitanje, koje se često postavlja u javnosti, jest mogu li Modrić i Ivan Rakitić skupa. Odgovor je jednostavan – da, naravno da mogu.

Riječ je o dva klasna igrača, sposobna igrati u različitim sustavima igre s različitim zadacima. Modrić je u Tottenhamu igrao i desetku, bio je korišten na krilu, u Realu je pokrivao pozicije zadnjeg veznog, ali i bio postavljen puno bliže protivničkom golu. Na svim pozicijama imao je gotovo identičnu ulogu, bio je primarni playmaker svoje momčadi. Ivan Rakitić je s druge strane u Schalkeu igrao centralnog veznjaka s izrazitim defenzivnim obavezama, u Sevilli je zasjao kao desetka i glavna poluga momčadi, dok se u Barceloni dokazuje kao “vodonoša”.

Ivan Rakitić
Ivan RakitićFoto: Igor Kralj/PIXSELL

Međutim, ovaj vodonoša je izrazito bitan za tečnost u igri Barcelone, dapače to je najbolji vodonoša na svijetu. Služi kao pomoćni playmaker i relej za prijenos lopte, izrazito inteligentno se kreće i otvara prostor za izlaske Danija Alvesa, a pokriva Messijeva leđa, a opet se stigne priključivati samoj završnici akcija. Mijenjao je pozicije i uloge, te gotovo u svima bio jako uspješan.

Postavlja se logično pitanje, zbog čega onda njihovo partnerstvo u reprezentaciji ne daje rezultate. Van priča o htijenju, zalaganju i sabotiranju, postoji i ono malo mjerljivije, pa onda i puno logičnije. Problem je u tome što dva vrhunska pijanista paralelno moraju svirati dionice na klaviru i na violinama, a onda od svega ispadne – truba. I jedan jako loš koncert.

Pričati o načinu na koji je izbornik Čačić došao na poziciju, pa jednostavno nema smisla. Sve je rečeno i tekstovi su napisani, tako da nema potrebe za ponavljanjem. Ipak, Čačić nije neiskusan trener ni glup čovjek, kakvim ga god javnost percipirala. On shvaća svoju situaciju, razinu nepopularnosti koju uživa i izostanak prave podrške. Možda pokušava ignorirati činjenicu, ali manjak euforije oko reprezentacije vezan je prvenstveno uz njega i njegov izbor. Ipak, javnost kratko pamti i brzo mijenja mišljenje. Jedan odličan rezultat može Čačića napraviti prilično popularnijim čovjekom nego što je to sada.

Katastrofa ispadanja u grupi

Definirajmo što bi bio odličan rezultat. Ispadanje u grupi, u sistemu kad ispada samo 8 od 24 reprezentacije, mora se okarakterizirati kao katastrofa. Tri boda u skupini i gol razlika 0 daju 87 posto šanse za prolazak dalje, dakle uz individualnu kvalitetu prolazak skupine bi morao biti nekakav minimum očekivanja. Ulazak u četvrtfinale mogao bi se klasificirati kao iznadprosječan rezultat, ali i dalje ne bi bio dovoljan da Čačiću kupi popularnost. Za rezultat bolji od četvrtfinala, tu već individualna kvaliteta neće biti dovoljna. Da bi ostvarili takav rezultat, koji spada u kategoriju odličnog, nužno je pobijediti momčadi koje su kvalitetom iznad naše razine. Za takav skalp neće biti dovoljna individualna kvaliteta pojedinaca na što možemo računati u grupi. Za tako nešto će trebati dobro ugođeni orkestar, s izvrsnim libretom koji će biti pretočen u genijalnu skladbu, skladbu koju će dirigent pretvoriti u remek djelo uz pomoć svog Maestra.

Ante Čačić
Ante ČačićFoto: Slavko Midzor/PIXSELL

Međutim, kako stvari sada stoje, takva rapsodija se na nazire. Za recept kako maksimizirati učinak Luke Modrića dovoljno je obratiti pozornost kako je ove godine igra Real. Kada su zadnje vezne igrali Modrić i Toni Kroos, Real je izgledao vrlo ranjivo u obrani a organizacija napada patila je zbog toga što su pijanisti morali odrađivati dionice na violinama. Igra je često izgledala neuvjerljivo baš kao što izgleda ona Hrvatske reprezentacije s Modrićem i Rakitićem na tim pozicijama. Nimalo slučajno u svim važnijim utakmicama u igru je ulazio Casemiro. I opet nimalo slučajno, takav pristup donio je Ligu prvaka u vitrine Bernabeua. Zinedine Zidane se u presudnim utakmicama vraćao na Shanklyja i ubacivao jednog koji je tu da nosi klavir jer ima tko će ga svirati.

Čačić ulogu Casemira planira dodijeliti Milanu Badelju. Ideja je dobra u kontekstu toga da oslobađa Modrića, pomiče ga par metara više u teren i dodaje kontrolu u iznošenju lopte. Ono što nije dobro, riječ je o još jednom playmakeru, igraču koji nije zadnji vezni igrač i koji Modriću neće pomoći u ključnim detaljima koje je rješavao Casemiro. Badelj za početak nema brzinu da pokrije prostor iza Modrićevih leđa, nema čvrstinu u duelu potrebnu za poziciju zadnjeg veznog i iznimno loše reagira na visoke lopte. Zbog toga, Badelj je idealno rješenje za utakmice u kojima ćemo držati loptu iznad 70% i u potpunosti kontrolirati situaciju na terenu. Međutim, takve utakmice na prvenstvu nećemo igrati. Trebamo prihvatiti realnost i shvatiti da smo daleko od igre jedne Španjolske, te da ćemo većinu utakmica provoditi van potpune kontrole lopte. Zbog toga, Čačiću nije potreban još jedan koji zna svirati nego onaj koji ima mišiće za nositi koncertni klavir.

Nedostatak zadnjeg veznog

Još od Nike Kovača tražimo igrača takvog profila, krpala se pozicija s Dujmovićem, Jurićem i nikad do kraja ostvarenim Vukojevićem, dok u ovoj generaciji najbliže opisu dolazi Josip Radošević. Ili Ademi koji (ne) igra za Makedoniju. Međutim, rješenje postoji, samo je potrebno gledati van okvira ziheraškog i konvencionalnog. Ako smo odlučili momčad graditi oko Modrića, onda je bitno da to napravimo u potpunosti, ne da hvatamo polovična rješenja. Taktički, značio bi to zaokret prema direktnijoj igri s većoj okrenutosti tranzicijskom napadu. Da bi iskoristili ono najbolje u Modrićevoj igri, genijalan prvi dodir kojim se oslobađa čuvara, time stvara višak rano u napadu i pokreće tranziciju, potrebno mu je osigurati leđa. Igrač koji je izrazito mobilan, brz u reakciji, moćan u duelu i relativno solidan tehnički je – Tin Jedvaj.

Tin Jedvaj
Tin JedvajFoto: AFP

Nekoliko puta je u Bayeru korišten na poziciji zadnjeg veznog i taj posao je odradio više nego solidno. Ono što donosi u igru je jedinstveno, najsličnije onome čime je Casemiro oslobodio Modrića u Realu. Od Modrića preuzima dionicu na violini u vidu defenzivne kontrole, čuvanja leđa, moći u duelima i osvajanju visokih lopti, oslobađajući Maestra da svira klavir i samo klavir.

Iluzija o dominaciji posjedom

Ako smo išta naučili kroz zadnje četiri godine je kako imamo problema sa stvaranjem šansi zbog sporog protoka lopte čak i kad se protivnik povuče i prepusti inicijativu. Kad smo se oslobodili iluzije da fizički moćnim Česima i presingu vičnim Turcima možemo sakriti loptu i nametnuti dominaciju onda je dobro razmisliti kako još Modriću olakšati otvaranje kontri i tranzicijskog napada, što će sigurno biti opasnija solucija od jalovog posjeda.

Rakitić, iako genijalan igrač nije toliko dinamičan kao Marcelo Brozović, tako kad bi Čačić bio sasvim ozbiljan oko podređivanja igre Modriću, Rakitić bi se našao na klupi s Badeljom, dok bi Brozović svojom jednostavnošću, energijom, radijusom kretanja i ulaskom u završnicu iz drugog plana bio puno kompatibilniji suradnik Modriću. Nema nikakve sumnje kako je Rakitić bolji i kvalitetniji igrač od Brozovića, ali isto tako je kvalitetniji od Domagoja Vide, pa nam ipak ne pada na pamet izbaciti stopera da nađemo mjesto za Rakitića.  Ili maknuti Danijela Subašića kako bi bilo mjesta za Matea Kovačića. Na primjeru zrelih ekipa, poput Njemačke, jasno je kako nije bitno naći najtalentiranije igrače, već one koje se najbolje uklapaju u sistem igre i temeljne zahtjeve.

Mario Mandžukić
Mario MandžukićFoto: Slavko Midžor/PIXSELL

Uz Modrića kao glavnog poslovođu, Ivana Perišića na lijevom krilu kao najkorisnijeg igrača u zadnje 4 godine i Marka Pjacu na desnom, imamo dovoljno svirača, stoga potreban je napadač koji će se uklopiti s ostatkom orkestra. Iako se Mario Mandžukić golovima San Marinu potvrdio kao prvi izbor prekinuvši post u reprezentativnom dresu, u ovakvom stilu igre napadač kaznenog prostora je mrtvi kapital. U ovu filozofiju igre uklapa se mobilan napadač koji sudjeluje u igri, prilazi po loptu i odigrava s krilima, te otvara prostor za ulaske iz drugog plana. Bez ikakve sumnje Andrej Kramarić se dokazao kao igrač koji odgovara takvom profilu, a svoj posao radi vrlo učinkovito.

Vrsaljko umjesto Srne

Sve u svemu, plan da se igra podredi Modriću zasad se ne čini uspješnim. Badelj neće riješiti ključne probleme igre, protok lopte neće biti brži, niti će igra biti efikasnija. Jednostavno Badelj u prvoj postavi ne donosi ništa pretjerano važno, još jedan igrač jak na lopti, snažnog playmakerskog gena, ali takvih igrača već imamo dovoljno. Zapravo s viškom takvih igrača igra se ne podređuje Modriću, nego se Modrić podređuje igri, trošeći se u segmentima u kojima nije elitan.

Darijo Srna
Darijo SrnaFoto: Goran Stanzl/PIXSELL

Posjedanjem Rakitića i Mandžukića na klupu radi igrača drugačijeg profila, onih koji se bolje slažu s Modrićem, Čačić bi napravio velikirizik, ali kroz gotovo mjesec dana priprema moglo se uigrati dovoljno mehanizama da taj rizik uspije. Dodajmo kako bi zamjena Srne s mlađim i motoričnijim Vrsaljkom bila također razumna. Međutim, u slučaju negativnog rezultata Čačić bi bio trenerski mrtvac. Ipak, zar je sada toliko daleko od toga? Sa 62 godine Čačić teško može računati na posao veći od ovog, izborničkim angažmanom dosegao je svoj vrhunac, a teško je vjerovati da će ga netko iza zaposliti, ponajprije zbog lošeg rejtinga u javnosti. Zapravo, Čačić nema puno toga izgubiti, a dobrim rezultatom uz nekonvencionalno trenersko razmišljanje može dobiti jako puno. Za početak priznanje javnosti, a onda možda i neki angažman poslije užarene izborničke fotelje. Nažalost po ambicije naše reprezentacije na Euru, ništa nekonvencionalno ne očekujemo. Koncert će otpočeti, a Maestro neće odsvirati jer nije bilo 8 ljudi koji će klavir dovući na pozornicu. Za velike stvari potrebna je hrabrost, a ne čini se da ju Čačić pokazuje.

Šteta, jer ako već ništa nismo naučili od Shanklyja mogli smo od Cruijffa naučiti kako je najveći rizik je uopće ne riskirati.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr