Odigravši 67 minuta u kvalifikacijskom dvoboju s Italijom u Milanu, 16. studenog prošle godine, Ivica Olić učlanio se u 'Klub 100', postavši peti nogometaš sa 100 ili više nastupa za Hrvatsku. Prije Olića u taj su klub ušli Dario Šimić, Stipe Pletikosa, Dario Srna i Josip Šimunić.
U četvrtak je na prigodnoj svečanosti u Zagrebu Olić iz ruku predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i novog člana Izvršnog odbora UEFA-e Davora Šukera primio prigodan dres reprezentacije s brojem 100, nakon čega je otkrio da je malo nedostajalo da ostane na 96 nastupa, koliko ih je imao po završetku Svjetskog prvenstva u Brazilu.
"Mislio sam tada zaokružiti svoju reprezentativnu priču. Onda sam razgovarao s izbornikom s kojima sam proveo veći dio svoje reprezentativne karijere, a Niko mi je tada rekao da bi volio da dođem do sto, pa i preko sto nastupa. Pričao sam i sa Srnom i Šimunićem koji su mi rekli - ako možeš, napravi to, velika je stvar" otkrio je Olić te dodao:
"Želja i volja kod mene nikad nisu bili upitni. No, nisam se želio nametati ili da budem teret izborniku, da moram imati sto nastupa. Rekao sam izborniku: Ako budem igrao u klubu i ako zaslužim, neću reći ne, i volio bih doći do te brojke."
Olić je za reprezentaciju debitirao 13. veljače 2002. u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske, a na prvi od svojih 19 pogodaka čekao je do trećeg nastupa i prijateljskog obračuna s reprezentacijom BiH.
"Prvi pogodak ću uvijek pamtiti. Baš mi je predsjednik asistirao", rekao je Olić okrenuvši se prema Šukeru koji je sjedio do njega.
Druga utakmica koja se Oliću posebno urezala u sjećanje je dvoboj protiv Italije u Ibarakiju na SP-u 2002., kad je ušao u igru u 62. minuti, a u 78. bio strijelac prvog od dva pogotka u pobjedi Hrvatske 2:1.
"To je bila moja prva velika pobjeda u reprezentativnom dresu. Poslije nismo napravili ništa posebno na Svjetskom prvenstvu, ali ta je utakmica bila od velikog značaja za moju karijeru i do dan-danas ostala broj 1."
S Hrvatskom je ostvario mnoge pobjede, ali bilo je i bolnih poraza. Posebno bolan bio je onaj u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2008., kad je Hrvatska ispala od Turske na jedanaesterce, nakon što su Turci izjednačujući pogodak postigli u posljednjoj sekundi produžetka.
"Izgubio sam dva finala Lige prvaka, ali nisam bio tako tužan kao poslije te utakmice. Ta rana dugo nije zacijelila. Mjesec dana mi je trebalo da se zamislim kako opet igram nogomet", priznao je ljubimac hrvatskih navijača kojemu je trebalo dosta dugo da stekne taj status.
"Uvijek dajem cijelog sebe u svakoj utakmici za reprezentaciju i možda su to navijači prepoznali. Ja nikad nisam znao drugačije, iako su od mene u klubovima znali tražiti da preskačem neke reprezentativne dvoboje. Od prvog dana je za mene igranje za Hrvatsku bilo nešto posebno. No, tako je sa svim igračima koji igraju za reprezentaciju. Za mene su svi oni legende i svi oni daju sto posto u svakoj utakmici", istaknuo je Olić i dodao da ne zna koliko će još rasti broj njegovih nastupa za Hrvatsku.
"Hoće li to biti 105, 106 ili će ostati na 101, doista ne znam i ne opterećujem se. U fazi sam kad idem od utakmice do utakmice i koncentriram se na prvu sljedeću, a za nas je to Norveška koja nas čeka u subotu."
Otkrio je Olić i tajnu svoje dugovječnosti, unatoč ozljedama koje su ga pratile kroz karijeru.
"Fizičke predispozicije, briga za tijelo i dodatni rad s kojim sam počeo relativno rano omogućili su mi da mogu igrati i u 36. godini. Bio sam nekad ekstremno brz, a danas sam još uvijek brz. Zato je HSV platio dva milijuna eura odštete i ponudio mi dvogodišnji ugovor, što nije uobičajeno u Njemačkoj za igrača mojih godina."
