Mario Stanić opisao kakvu je traumu proživio u srijedu navečer!

‘Tematiku ovog teksta sam odlučio djelomice posvetiti sebi. Bio sam gost Arena sport programa i iz studija pratio tekmu lige prvaka između PSG -a i Dinama. Ništa neobično i ništa strašno, osim činjenice da sam prošao kroz iznenađujuće stresan period’, napisao je Mario Stanić u svojoj novoj kolumni.

Jednostavno rečeno, shvatio sam da glumac ne mogu biti. Poprilično kasno sam došao do tog saznanja , trebalo mi je četrdeset punih godina da spoznam kako Hollywood nije za mene. Zahvalan sam i svojim roditeljima što su, eto, već u mojoj ranoj mladosti primijetili kako me kamere ne ljube i kako gubim svoju pravu prirodu pod silnim svjetlima pa me, eto, nisu gurali u tom smjeru!, piše Stanić u kolumni za Igralište.hr.

Moram reći da sam prošao torturu mazanja puderom i cjelokupnog šminkanja. Iako je vizažistica dala sve od sebe, učinak se nije vidio, osim što je potrošen sav puder na moje lice (konkretno na moj nos). Vrlo vjerojatno je da su dan poslije išli u nabavku do obližnje kozmetičke kuće. Bilo bi bolje da imaju plastičnog kirurga u jednoj od mnogobrojnih prostorija! Eto, to se meni vrtjelo po glavi dok je emisija išla uživo. Suzdržavao sam se i držao tako neke gluposti u sebi pitajući se zapravo što mi sve to treba.

Onako u grču pred upaljenim kamerama čovjek poput mene proživljava duboku transformaciju. Iz jednog opuštenog prelazim u čvrsto ili kruto stanje. Još uvijek ne znam tko je bio u većem grču, ja u studiju ili igrači Dinama na Parku prinčeva…

Maska koju sam montirao preko svoga duha poprilično je teška i jedva sam čekao trenutak gašenja svjetala i kamera. Iako su mi ljudi sutradan govorili da sam bio dobar, shvatio sam da sam bez humora kao klub bez navijača – funkcioniram, živim, radim, ali nemam dušu.

Da se razumijemo bolje, ne mislim za sebe da sam nešto posebno hrabar ali nisam ni neki veliki tremaroš, jednostavno govorim o nelagodi i iskustvu kroz koje sam prošao gostujući uživo u jednoj sportskoj emisiji. Čudan je čovjek, od čudnog materijala smo satkani i čudno reagiramo na raznorazna iskustva. Pretpostavljam da se sve to događa iz prostog razloga jer ne poznajemo dovoljno sami sebe.

Bilo kako bilo, gostovanje u toj emisiji me potaklo da napišem ovaj tekst i da se osvrnem na nekakva svoja razmišljanja o Ligi prvaka i našem predstavniku Dinamu. Nije meni problem govoriti o taktici, ali ono što je vrlo važno, taktika je bitna tek kad se na terenu nađu dvije ekipe slične kvalitete.

Naprimjer, protiv Barcelone koja godinama dominira, manje-više svi imaju istu taktiku: svi su iza lopte, ispred svoga gola i čekaju neku svoju šansu, da li kroz prekid ili kroz jednu kontru… o tome se mogu napisati debele knjige i opet se ne bi sve reklo, ali pričati o taktici Dinama je možda isforsirano kad nisu zadovoljeni neki drugi (po meni bitniji) kriteriji.

Stvarno mislim da ne treba puno pameti da zbrojimo dva i dva. Jednostavno rečeno, Dinamo nije dorastao zadatku iz više razloga!

Zaboravimo na trenutak sve te silne taktike i trenerska nadmudrivanja. Za Ligu prvaka pripreme traju nekoliko godina, Liga prvaka nije seljačka radna zadruga gdje možete improvizirati do besvijesti. Da bi bili konkurentni, morate imati i glavu i rep (iako to mnogi vide kao dio taktike, ja prvenstveno mislim na zajednički duh, svi za jednoga i jedan za sve).

Cijeli kolumnu možete pročitati na portalu Igralište.hr.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr