Premda se uglavnom bazira na tome kako glavni akteri podnose svakodnevni stres, životne neprilike, kako se nose s nepravdom, ljutnjom, tugom i srećom, u vrlo popularnoj i sa sedam Emmyja nagrađenoj seriji "Ted Lasso" imamo i malu predodžbu kako izgleda nogometni svijet iznutra, odnosno, da nije možda baš uvijek riječ o visokom biznisu, maksimalnoj profesionalnosti i težnji ka tome da se bude što uspješniji.
Priča prati Teda Lassa, kojeg utjelovljuje sjajni Jason Sudeikis, trenera američkog nogometa koji u životu nije imao doticaja s pravim nogometom, a koji dolazi na klupu izmišljenog engleskog kluba AFC Richmonda te s njima prvo ispada iz Premiershipa, a zatim senzacionalno, u drugoj sezoni, upada nazad u elitni rang engleskog nogometa. Kažemo, u seriji nogomet jest jedna od glavnih tema, ali ako ste očekivali da će serija prikazivati detaljno treninge, stvaranje i uvježbavanje taktika, formacija i sličnih nogometnih esencija, malo ćete se razočarati jer serija se zapravo više fokusira na međuljudske odnose, ljubav, proživljavanje kojekakvih stresnih situacija, kojekakve spletke i podvale...
Eto, recimo, Lassova priča u AFC Richmondu počinje iz sasvim krivih razloga. Jedna od glavnih protagonistica, predsjednica kluba Rebecca Walton, koju utjelovljuje šarmantna Hannah Waddingham, dovodi trenera Lassa, neiskusnog Amera koji ne zna niti što je aut, što korner i penal, a kamoli što je zaleđe, da vodi jednog Premierligaša. Njezin cilj s Lassom je samo jedan - u što kraćem roku srozati ugled kluba, izgubiti podršku navijača i nagomilati loše rezultate kako bi Richmond ispao u drugu ligu. Razlog? Walton je klub, rastavom braka, upravo naslijedila od bivšeg muža koji ju je varao i godinama ponižavao, a njezina osveta je devastacija njegove omiljene igračke, AFC Richmonda.
Sols kao Lasso
Je li uspjela uništiti klub ili nije, odnosno, je li promijenila mišljenje i zavoljela klub ili je ostala pri osvetničkom planu to provjerite sami i pogledajte seriju. Stvar s Rebeccom je poprilično jasna, ona se želi osvetiti bivšem suprugu i to je, ma koliko sebično zvučalo, u redu, ali sada se moramo vratiti u stvaran svijet i zapitati, kakve točno razloge za gomilanje neuvjerljivih rezultata, srozavanje ugleda i gubitak podrške navijača imaju vlasnici Manchester Uniteda.
Lasso i cijela ta priča o treneru američkog nogometa koji je imao minoran uspjeh u američkoj ligi pa je, kao dio zlobnog plana predsjednice kluba, završio u nogometnom klubu najjače lige svijeta, čini se pomalo bajkovitom i nestvarnom, ali priča Olea Gunnara Solskjara čak malo i podsjeća na njegovu. Dakako, Sols nije anonimus kao Lasso, ali je kada je u pitanju trenersko iskustvo i trenerski trofeji, gotovo na istom.
Na papiru Manchester United ima megamomčad i to nije naša umotvorina niti tvrdnja, s tim se slažu i brojni strani analitičari, kladionice, bivši igrači i treneri, dakle stručnjaci i eksperti. Međutim, United ima i jedan, primaran, ogroman problem zbog kojeg će i ove sezone, ako ga promptno ne riješi, vjerojatno ostati bez svih važnijih trofeja.
Vrhunski igrači, ali ne i trener
Norvežanin je klupska ikona, bivši centarfor koji je na Old Traffordu ostavio velik trag, koji je zabijao u važnim utakmicama, koji je donosio na terenu prave odluke, kojeg je krasila izvrsna sportska inteligencija, vrhunska radna etika, koji je kao igrač imao i mentalitet pobjednika, a navijači su ga naprosto obožavali. Ako ni zbog čega onda su ga obožavali, zbog "onog" gola Bayernu u finalu Lige prvaka 1999. godine, kada je zabio u trećoj minuti sudačke nadoknade drugog poluvremena za pobjedu.
Međutim, Solskjaer je, pokazalo se vrlo brzo, trener bez dovoljno iskustva, karizme, taktičke potkovanosti, inovativnosti i utjecaja, za vođenje tako velikog kluba poput Manchester Uniteda. Na konto svoje stare slave, nekih uistinu sitnih trenerskih podviga u ranom stadiju karijere i dosjea bez ijedne mrlje, Solskjaer je dobio posao na mjestu glavnog trenera u Manchester Unitedu. Naslijedio je Josea Mourinha, prvo kao skrbnik momčadi u prosincu 2018. godine, a onda je primljen za stalno u ožujku 2019. godine. United je tada bio u velikim problemima, Mourinho je ostavio nered, kaos i tenzije, a Solskjaer je svojim mirnim karakterom i blagim pristupom bio dobra "šok-terapija". Malo je smirio duhove i na kraju su te njegove prve sezone završili na šestom mjestu, no, taj se neuspjeh uglavnom pripisivao Mourinhu zbog katastrofalno odrađenog prvog dijela sezone.
U sljedeće dvije sezone, United je iznjedrio fantastične mlade igrače, no ne toliko Solskjaerovom zaslugom, jer mnogima od njih usporio razvoj i srušio im formu, a malo su se i pojačali elitnim igračima. Solskjaer ih je prvo doveo do trećeg mjesta, a prošle sezone čak i do druge pozicije. Međutim, United je vrlo loše kotirao u europskim natjecanjima. U prvoj Solskjaerovoj sezoni eliminirala ih je Barcelona iz četvrtfinala Lige prvaka i to sa sveukupno 4:0. U drugoj sezoni igrali su Europa ligu, bili su glavni favoriti, a ispali su od Seville u polufinalu. Prošle su sezone ispali u skupini Lige prvaka i nastavili natjecanje u Europa ligi, opet kao glavni favoriti, gdje su pak dogurali do finala, ali su tamo neslavno na jedanaesterce izgubili utakmicu od Villarreala.
Manchester United - Leeds
Bez sustava u tri godine
Ipak, još bi se svi ti rezultati, sramote i neuspjesi mogli prožvakati da je United igrao uistinu dobar i smislen nogomet, ali - nije. U više od tri godine koliko je na Old Traffordu kao glavni trener, Solskjaer nije uspio stvoriti prepoznatljiv, djelotvoran i smislen sustav igre. Gotovo da se ne možemo sjetiti jesmo li u ove tri i pol godine pogledali tri utakmice Uniteda za redom u kojima je Solskjarova momčad igrala isti ili barem sličan nogomet.
Iz utakmice u utakmicu Norvežanin je stalno radio neke preinake. Stalno je rotirao, izmišljao nove uloge igračima, davao im katkada sulude zadatke, a sve je to bilo popraćeno vrlo lošim reakcijama, pogrešnim izmjenama, lošom pripremom utakmice gdje bi se već nakon desetak minuta moglo vidjeti da igrači Uniteda zapravo pojma nemaju kako im protivnik igra i kako bi ih trebalo napasti i kako se protiv njih braniti.
Solskjaer u svom mandatu nije stvorio gotovo pa nikakve automatizme niti mehanizme kojima bi Manchester ugrožavao protivnika, posebice u trenucima kada na terenu nema igrače koji nose prevagu individualnom kvalitetom i koji "na mišiće" ili još gore na sreću, donose rezultat. Srećom po njih imaju sijaset vrhunskih igrača koji sami rješavaju utakmice, ali često se dogodi da United polomi zube na nekom autsajderu upravo zbog toga što neki igrači "nemaju svoj dan" ili Norvežanin jednostavno donese kriminalno loše odluke te si praktički sam zapečati sudbinu.
'Zao plan'?
Posljednji primjer Solskjaerova lošeg vođenja, pripreme utakmice, manjka ideja, ma svega u biti, jest debakl protiv Liverpoola. United je izgubio s čak 5:0 protiv jednog od većih rivala, a mogli su primiti i puno više. Nema se tu zapravo što secirati i reći o samoj utakmici, United je ponovo odigrao utakmicu onako kako je i inače igra, gotovo improvizirajući i oslanjajući se na svoje najveće zvijezde. Obrana je bila u potpunosti izvan sinkronizacije i neshvatljivo je kako se igrači takve klase mogu toliko loše pozicionirati, čak i zabijati jedni u druge i stvoriti toliko pogrešaka. Pogbu i njegovu nonšalanciju, pa na koncu i crveni karton nema smisla komentirati, a na koncu najgora stvar od svega bila je ta da se, kako je utakmica odmicala kraju, činilo da Liverpool popušta i pošteđuje United veće sramote. Sols je s klupe sve to bespomoćno gledao, ali ovaj put su navijači počeli napuštati stadion pola sata prije kraja utakmice, a to je obično alarm da nešto ili gotovo sve u klubu - ne valja.
Bit ćemo fer i reći da za ovaj rezultat, kao mnoge prije, ne krivimo Solskjaera, on jednostavno nije kalibar za United i realno, zašto bi sam podnosio ostavku, ako ga čelnici kluba i dalje žele na toj poziciji. Krivci su dakle isključivo oni, vlasnici i glavni operativci kluba. Da Solskjaer nije trener za United moglo se vidjeti već nakon prve godine njegova mandata.
Rekli smo već, Unitedova igra bila je loša, trofeje su uredno ispustili i realno nije bilo razloga da Solskjaer ostane, osim ako posrijedi nije bila neka "osveta" ili "zao plan" kakvog je imala Rebecca Walton s fiktivnim Richmondom. Dok ne snime dokumentarnu insajdersku seriju o Unitedu ili dok se ne pojavi neko "duboko grlo" iz kluba teško ćemo to i saznati, ali katkada djela govore više od riječi, a u slučaju Uniteda sve je zaista transparentno i vidljivo.
Propao projekt, Cristiano i disbalans
Od odlaska sir Alexa Fergusona, koji je bio fokalna točka kluba i vezivno tkivo između navijača, momčadi, uprave i medija, United se još uvijek nije "pronašao". Prošlo je gotovo deset godina otkako je legendarni Škot otišao, a Glazeri još uvijek nemaju plan kako dalje nakon Ferigeja. Manchesterom su pokušali upravljati slavni treneri, ali treneri "starog kova", poput Davida Moyesa, Louisa Van Gaala i Josea Mourinha, a nekako je ostajao dojam da nitko od njih nije imao bezrezervnu podršku uprave, za razliku od Solsa koji ima. Norvežanin je, valjda, trebao biti Unitedov projekt sličan onom kakvog provode Liverpool s Jurgenom Kloppom i Manchester City s Pepom Guardiolom, ali gotovo sve su napravili krivo.
Osim što Sols nema niti kapacitete niti metode rada niti rezultate kao Pep i Klopp, čelnici Uniteda, ponajviše direktor Ed Woodward, kroz godine su odradili izuzetno loše kupovine, prenakrcavali su pojedine pozicije vrlo skupim, precijenjenim, igračima i doveli su klub u situaciju da odvajaju najviše novca za plaće igrača na svijetu. Samo ovog ljeta imali smo zoran primjer loše sportske politike. Nisu se riješili Paula Pogbe kojem uskoro istječe ugovor i koji gotovo sigurno neće produljiti, koji se non-stop svađa sa svima u klubu, koji igra kako mu se prohtje. Nisu doveli jedino pojačanje koje su trebali, ono na poziciji defenzivnog ili "box to box" veznog, ali su zato mladim i supertalentiranim napadačima Marcusu Rashfordu, Jadonu Sanchu, Masonu Greenwoodu, Anthonyju Martialu, i preporođenom iskusnom Edinsonu Cavaniju, dodali još i Cristijana Ronalda.
U momčadi se stvorio disbalans. Previše je igrača u napadu koji bi trebali igrati, previše je ofenzivno orijentiranih veznjaka, previše je individualaca, previše ega u svlačionici i de facto se sav fokus trenera, kluba pa onda i medija i navijača koji je trebao biti na mladim talentima i njihovu razvoju, usmjerio ka Ronaldu i Pogbi. Ostaje dojam da u Unitedu trenutno ima podosta nezadovoljnih igrača i da Solskjaer sada već gotovo pa i nema kontrolu nad svlačionicom, odnosno, da trenutno tamo glavnu riječ vodi Cristiano koji je već nekoliko puta uhvaćen kako daje instrukcije s klupe i dirigira. Ali, Solskjaer je i dalje tu. Preživio je i 5:0 protiv Liverpoola, govora o otkazu nema, navijači odustaju od kluba i sada se već legitimno možemo zapitati je li ovo neka zafrkancija ili doista netko od čelnika želi silno naštetiti klubu?
Solskajer i Ronaldo
Moguće rješenje problema?
Autor ovog pisanog djela ne vjeruje u teorije zavjera, ali, dovraga, u tom Unitedu mora da je netko zaista skovao zao plan za temeljitu destrukciju kluba i na dobrom je putu da taj plan i ostvari. Drugačije mi to ne možemo objasniti. Solskjaer je dvije godine predugo na klupi Uniteda, čovjeku su nedavno čak dali i novi ugovor, iako mnogi eksperti, novinari, igrači, treneri, ovi oni, upozoravaju već duže vremena da Norvežanin ne radi dobar posao. Zatim, pojačavaju se populistički, valjda zbog "shirt salea i mercha", jer povratak Cristijana Ronalda može se samo i jedino tako objasniti. Da, Ronaldo će zabijati, ali tko kaže da ostala petorica napadača neće? Odnosno, sada kada je Portugalac došao, sigurno neće toliko.
Da rezimiramo, United ima slojevit problem. Prvi je, ali ne i najveći, Ole Gunnar Solskjaer, koji, jasno je već svima, nije kapacitet za ovako velik klub prepun zvijezda. Drugi i najveći problem jest vodstvo kluba, koje griješi u baš svim važnim segmentima poslovanja, od transfer-politike, jer kako objasniti dolazak Ronalda i ignoriranje pojačavanja na deficitarnim pozicijama, budžetiranja, jer troše suludo puno novca na plaća i transfere igrača od kojih zapravo nemaju koristi, pa sve do odabira trenera i odnosa prema navijačima. Ova priča ne traje sezonu ili dvije, već traje od odlaska Alexa Fergusona, ali vjerojatno bi počela i ranije da je Škot bilo labilniji. Kako će se završiti i koje je rješenje? Ako nije u pitanju neki zao plan, onda je otkaz Solskjaeru jedini logičan potez i dovođenje nekog uglednog, dokazanog trenera poput Antonija Contea i Zinedinea Zidana, koji se već neko vrijeme spominju.
No, suštinski problem neće biti lako riješiti. Glazeri, vlasnici kluba, navodno planiraju riješiti se generalnog direktora i glavnog operativca Eda Woowarda koncem ove godine, s njim bi onda valjda mogao odletjeti i trener, a novi šef bi onda, opet valjda, trebao urediti osoblje i stvoriti neku novu sportsku politiku. Woodward je kroz povijest već bivao na rubu otkaza ili smjene nekoliko puta pa tako i ovaj put možemo tu neslužbenu informaciju koja kola engleskim medijima uzeti s dozom rezerve. Potencijalno rješenje problema mogao bi biti neki jaki i sposobni operativac koji bi uredio hijerarhiju, postavio pravog trenera, ustrojio novu smislenu politiku, ali opet nimalo nas ne bi iznenadilo da klub opet preuzme neki nesposobnjaković i da dovede novog anonimusa bez iskustva za trenera. A u tom bi slučaju smisla jedino imala ova naša teorija o zlu planu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
