DinoRađa je neki dan, sigurno ste primijetili, primljen u NBA Hall of fame. Taj član hrvatskog ‘Dream Teama’ iz Barcelone 1992, osvajač dvije olimpijske medalje, svjetski prvak, višestruki klupski prvak Europe te uspješan NBA igrač, a danas predsjednik Stručnog savjeta u Hrvatskom košarkaškom savezu, jedan je od 13 velikana koji su tom prilikom primljeni u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu.
Tamo su ga, uzgred kazano, otprije već čekala trojica hrvatskih košarkaših velikana: KrešimirĆosić, koji je u “Hall Of Fame” uvršten posthumno 1996. godine, tragično preminuli DraženPetrović, čije se ime našlo u generaciji 2002. zajedno s MagicomJohnsonom i Harlem Globetrottersima, te MirkoNovosel, koji je 2007. bio u klasi trenerskih velikana poput Phila Jacksona i RoyaWilliamsa. A, uskoro će im se, nema nikakve sumnje, tamo pridružiti i ToniKukoč…
Ono, međutim, gdje bi moj dječački heroj Dino Rađa također trebao biti primljen, i to po hitnom postupku pa ću odmah prijeći na stvar i neću više gnjaviti s košarkom, to je Hrvatsko društvo pisaca.
Oduševio pričama na Fejsu
Elem, poznato je da članom Hrvatskog društva pisaca može postati osoba koja je objavila minimalno dvije knjige, a koje su još pri tome doživjele i ozbiljnu kritičku recepciju, te osoba koja, citiram; svojim radom znatno pridonosi realizaciji cjelokupnog književnog pothvata i boljem pozicioniranju knjige u društvu, ali ono što bi prije Rađine diskvalifikacije na temelju tih uvjeta trebao učiniti predsjednik HDP-a, moj gimnazijski profesor ZoranFerić, i svi ostali koji imaju pristup internetu, to je posjetiti Rađin Facebook Page. Ono što Dino tamo piše, i način na koji to čini, shvatit ćete odmah, moglo bi se svrstati u to da doprinosi boljem pozicioniranju književnosti, popularizira pisanje i čitanje, ali zaslužuje i autorski ugovor za najmanje dvije knjige. Bile bi to, tvrdim odgovorno i pod punom kaznenom odgovornosti, najbolje knjige o sportskoj povijesti ikada objavljene u Hrvatskoj!
Ono što Rađa čini s riječima na svojoj Fejs stranici, može se mirne duše usporediti s onim što je u svoje najbolje dane činio s košarkaškom loptom u Boston Celticsima, a zbog čega je, eto, završio u Košarkaškoj kući slavnih…
Kratkim pričama o Draženu Petroviću, Kukoču, StojkuVrankoviću i, štajaznam, Subotiću koji mu je kasnije u Panathinaikosu bio i trener, vraća nas u najslavnije dane košarke. Ali, za razliku od mnogih drugih povjesničara sporta, koji često znaju ugnjaviti, Dino to radi na jedan zanimljiv način koji nam iz prve ruke daje uvid u to kako je izgledalo biti trostruki prvak Europe, ponajbolji igrač Bostona i družiti se sa svim najvećim igračima na svijetu. Sve to, naravno, kroz smijeh i suze, emocije koje je on tada prošao uživo, a mi ih, evo, sada prolazimo kroz ove njegove zbilja genijalne priče.
Šest mjeseci zavaravao Mosora
Možda još bolje od tih sportskih crtica iz njegove karijere, da spomenem ovako pred kraj ovog apela da ga se primi u HDP, pa barem preko splitske podružnice na čelu koje je RenatoBaretić, sigurno njegov prijatelj, njegova su ljudska zapažanja poput onog o obitelji Grašo te sitne zajebancije među kojima se najviše ističu one s MiloradomBibićemMosorom. Jednom ga je, piše Rađa, šest mjeseci zavaravao da se u Americi vodi postupak protiv njega jer je primio neke poklone kada ga je posjetio na utakmici. Svako malo bi ga zvao i obavještavao o pomacima u istrazi. Mosor se toliko zabrinuo da je čak angažirao i odvjetnika, a Dino mu je odlučio priznati da je sve izmislio tek kada je vidio da se i Mosorova supruga zabrinula.
‘Šest mjeseci?’, pitao ga je Mosor u nevjerici, ‘Šest mjeseci ti traje ova zajebancija?’
Nakon toga pružio mu je ruku i rekao: svaka čast!
Isto to, evo, kažem i ja za ove njegove zapise s Facebooka te se nadam da će to potrajati mnogo dulje od pola godine. Bez obzira što ovo ugledno društvo pisaca odlučilo o njegovoj kandidaturi koju ovim putem ističem...
