U osječkoj Osnovnoj školi "Antun Mihanović" učenici, a ni njihovi roditelji, više neće imati problema oko toga što odjenuti za nastavu.
Donesena je odluka prema kojoj će dječaci u školu dolaziti u svijetloplavim polo majicama i tamnoplavim trapericama. Djevojčice će nositi crvene majice, a mogu birati između tamnoplave suknjice ili hlača iste boje.
Vjerujem da će se mnogi dići na noge zbog odluke da se djecu 'uniformira', da im se time ne dopušta da razviju modni ukus, stavlja ih se u prosjek i 'kalup', da su tom odlukom zakinuta prava djece da sama odlučuju i da će takav stav (neimanje izbora) trajno utjecati na njihovo psihičko stanje i bla, bla, bla...
Nedavno je pak 'monstrum' od ravnatelja iz osnovne škole iz Duge Rese odlučio da će učenicima koje uhvati da koriste mobitele tijekom nastave uređaje oduzimati, a dobit će ih natrag tek na kraju školske godine.
Neki su se roditelji pobunili jer strahuju kako će znati je li njihovo dijete dobro?! Kao da škola nema telefon i ne može roditelje obavijestiti o, ne daj bože, hitnom slučaju. Pa kako je taj roditelj išao u školu bez mobitela i preživio?!
Mislim da takve ipak više boli to što su utukli pozamašnu svotu za super uređaj, a sad im se dijete neće moći isticati u društvu.
Meni se, s druge strane, jako sviđaju obje odluke. Sjetila sam se svojih školskih dana – plave kute i crnih papučica iz Borova. Dobro, priznajem, poslije, u višim razredima, smo se već oteli kontroli. Unijeli smo dašak najnovijih modnih trendova, pa smo se kulerski u zepama šepurili po školskim hodnicima.
One nisu bile baš najbolje jer se u njima nisi mogao tako dobro sklizati po školskom podu, no za ljepotu se moralo nešto i žrtvovati. Ali su zato espadrile bile pun pogodak. Za klizanje dušu dale.
A znalo je biti i takvog bezobrazluka među pojedinim učenicima koji se iz tih espadrila nisu preobuvali, nego su u njima išli kući. U slučaju kiše bio je to jako težak korak. Ali, kao što rekoh, ništa nije bilo teško da bi se bilo u trendu, pa čak ni vući nožice obuvene u platno i špagu natopljenu vodom.
Nismo imali ajfone ni smartfone da bismo ih uspoređivali, ali zato su tu bile mirišljave gumice. Zelene, crvene... nije bitno. Nisu dobro brisale, mrljale su po papiru, ali važan je bio miris.
Međutim, ono što je najvažnije od svega, da bi se ušlo u ekipu nije bilo važno tko nosi skuplju marku odjeće i tko ima skuplji mobitel. Škvadra je nastajala po principu – slušamo istu glazbu, navijamo za isti klub, zabavljamo i nasmijavamo jedni druge te možemo čuvati povjerenu tajnu, a ne da za već nekoliko minuta 'strogo čuvana tajna' bude objavljena na Facebooku.
Kad smo razgovarali, bili smo dosta primitivni i činili smo to licem u lice koristeći jezik i glasnice, a nismo sjedili jedni pored drugih i tipkali si poruke na Fejsu putem mobitela.
I tada je bilo razlika, odnosno onih koji su bili boljeg i lošijeg imovnog stanja, ali to se nije toliko nabijalo na nos i nije se stavljalo na stup srama (u današnje vrijeme se to stručno zove Fejs) one koji nisu imali za špricane traperice s Ponte Rosa i visoke pumerice.
Stoga odluku o 'uniformiranju' potpuno podržavam. Između djece neminovno dođe do neslaganja, ali bih doista željela (ako već dođe do toga) da je klincima opet u 'samoobrani' najjači argument 'moj je tata jači od tvog', a ne 'moj tata je bogatiji od tvog'.
Možete mi prigovoriti da prizivam nekima strašna 'mračna' vremena, ali samo želim da moj sin ima bezbrižnije djetinjstvo. Je li to nešto loše?
