"Iako nikada nisam mislila da ću sama napraviti abortus, podržavala sam žene koje su se odlučile na taj potez. Nikada nisam o tome pretjerano razmišljala sve do trenutka do kada test na trudnoću nije bio pozitivan.
Nisam bila u ozbiljnoj vezi. Ipak, priznala sam mu da sam trudna i on je reagirao baš onako kako sam očekivala - otišao je. Bila sam sama i potpuno izgubljena. Sva moja dotadašnja uvjerenja su nestala.
Težina odgovornosti, boli i tuge, koji bi trebali biti podijeljeni na dvoje ljudi, pala je isključivo na mene. To me razbilo u milijun komadića."
Vrijeme do odlaska u kliniku
"Nitko ne govori o periodu nakon što zakažeš zahvat. O tome kako izgledaju dani između trenutka kada doznaš da si trudna i uistinu odeš u kliniku.
Tada znaš na što se spremaš, ali preispituješ sebe. Trudiš se normalno funkcionirati, ideš na predavanja, posao, viđaš prijatelje... A onda shvatiš da sat vremena sjediš u autu jer jedino ondje možeš biti sama sa svojim mislima. Stalno se pitaš činiš li pravu stvar. To je igra čekanja koju nitko ne želi igrati.
Moj prvi posjet klinici je promijenio sve. U trenutku kada su mi odredili termin, počela sam osjećati da je ono što se razvija u meni, stvarno. Osjetila sam povezanost s onim što raste u meni. Nešto mi je govorilo da je curica. I trebala je biti rođena u novogodišnjoj noći 31. prosinca.
Nakon što sam dogovorila termin, sjela sam u auto, zatvorila oči i stavila ruku na trbuh. Na radiju je svirala pjesma i to je postala naša pjesma. Nazvala sam je 'tamnooka' po pjesmi koja je u tom trenutku svirala. Od tog trenutka nisam mogla prestati razmišljati o tome kako bi bilo držati je u naručju, pjevati pjesmice, čitati priče za laku noć...
Nazvala sam oca svog djeteta i rekla mu da je termin dogovoren. Njegov uzdah olakšanja potpuno mi je slomio srce. Očajnički sam željela da me odgovori, ali on to nije učinio.
U to sam vrijeme imala i jako malu plaću, pa me plašila pomisao podizanja djeteta u siromaštvu. Niti u jednom trenutku nije bilo upitno bih li voljela svoje nerođeno dijete. Da sam mogla, poklonila bih joj svijet, ali imala sam samo ljubav. Nažalost, u svijetu u kojem živimo, sama ljubav nije dovoljna."
Dan 'D'
"Jasno se sjećam tog jutra. Nadala sam se da će me dočekati poruka oca mog djeteta kako će ipak poći samnom, no to se nije dogodilo. Stigao je samo SMS 'budi jaka'. Sjedila sam na podu kupaonice i plakala.
Plakala sam zbog svog djeteta, zbog onoga što sam se spremala učiniti i jer mi se cijeli svijet raspao. Znala sam danakon ovog dana, moj život više nikad neće biti isti.
U takvim trenucima si kao robot. Sjedneš u auto i voziš. Ne razmišljaš. A onda uđeš u salu, sjedneš na krevet i radiš ono što ti govore. Legneš na taj krevet i više nisi ti.
I samo tako - gotovo. Zapravo - nikada uistinu nije gotovo. Danima nakon toga živiš, ali si iznutra mrtva. Hodaš kao sjenka. Nije bitno jesi li rekla svima ili to samo ti znaš. Nemir je stalno prisutan i osjećaš se kao da nigdje ne pripadaš. I ne dopuštaš sebi pravo na tugu. Nemaš pravo. Napravila si izbor.
Nedostaje ti netko koga nikada nisi imala prilike upoznati. 'Fleševi' će iskakati u najnezgodnijim trenucima.
Osjećaš se kao dio statistike. Na Googleu čitaš ispovijesti žena kakva je sada moja. Jesu li donijele ispravnu odluku? Hoće li se kajati čitav život?
Od mog pobačaja je prošlo već neko vrijeme, ali bol je svježa. Boli kada ti prijateljice pričaju o trudnoći jer se sjetiš suza na onom parkingu.
Za nas koje nikada nismo bile potpuno sigurne da želimo abortus, to dijete će uvijek biti tu negdje. I ostaje mi nada da ću nekada ipak moći zaboraviti".
EliteDaily/Magazin.hr
