Međutim, život u Hrvatskoj ovoj je mladoj ženi, baš kao i mnogim njezinim vršnjacima, postao iznimno zahtijevan. Dok istovremeno nastoji živjeti život dostojan čovjeka, prije svega pronaći plaćeni posao u struci, brine i za 18-mjesečnu bebicu Moranu.
Upravo njoj posvetila je tekst u kojemu iskreno i bez zadrške progovara o problemima svoje generacije, koju vojne parade, u odnosu na izazove egzistencije u Hrvatskoj, najmanje zanimaju.
Tekst, koji obiluje realnim argumentima, naslovila je: "Zašto želim otići" i prenosimo ga u cijelosti:
MAJA MARIĆ: Zašto želim otići
U sjeni velike vojne parade u Zagrebu, a zatim i slavlja Dana pobjede u Kninu, sa sigurnošću mogu reći da nikada nisam bila sigurnija da želim otići iz lijepe pobjedničke slobodne Naše. Što prije. Bježat glavom bez obzira kao toliko tisuća ljudi u zadnje dvije godine. Već neko vrijeme razmišljam o tome, a od kada sam rodila, moja želja se samo povećala jer imam osjećaj da se utapam i da je moja obaveza pružiti tom djetetu ipak nešto više. Više od ovoga što sada mogu. I prije nego krenete s osudama, materijalna dobra su mi zadnja na listi.
Naravno, pošto po prirodi uopće nisam živčana, skroz mi je jednostavno bilo odlučiti da više ne želim biti ovdje i sad sjedit i čekat da se nešto dogodi. Da se pokrenemo. Da padne kap koja će preliti čašu. Imam i tu divnu kvalitetu da kad odlučim da mi nešto ne štima, ubijem sama sebe u pojam kritiziranjem svega - život u mojoj glavi postane nepodnošljiv. A nepodnošljiv je sada već više od godinu dana. Razmišljala sam što me to sve smeta, zašto baš toliko želim otići, zašto imam osjećaj da je ovo gdje jesam, najgore od svih mjesta gdje mogu biti?
Zato što sam umorna od toga da se osjećam nesposobno. Cijeli život, kao puno mojih poznanika, štreberski radim sve što dobra djeca rade. Ideš u školu, imaš hobi, učiš, upišeš gimnaziju, završiš faks, sve sam, bez ikakve veze, bez tate, bez para, u roku. Ponašaš se pristojno, poštuješ starije, držiš do tradicije (barem ju ne vrijeđaš), stišavaš glazbu kad je kasno, voziš po propisima. Udaš se, imaš dijete, digneš kredit, nemaš posao, a skoro ti je 30. Imam integritet, tješim se, ali činjenica je da nemam ništa drugo. Jer ono kako su te učili da život ide, više ne ide. Nikoga ne zanima što si završio, kakve si ocjene imao. Nikoga ne zanim koliko brzo učiš i jesi li dobar radnik. Nakon nekog vremena, više mi nije dovoljno govoriti da su zaposleni oni po obiteljskim, političkim i inim vezama, sada već konkretno razmišljam 'što nije u redu sa mnom?'. Nije mi više dovoljno 'znati' da sam obrazovana, sposobna i inteligentna, trebam dokaze za to.
Sve teže podnosim naš mentalitet, postalo mi je pravo opterećenje živjeti za druge. Opravdavati se i objašnjavati svima i svako što, zašto i kako. Žašto imaš tetovažu? Odakle ti je tata? Kakvo ti je to prezime? Zašto tako bojaš kosu? Kad ćeš imati drugo dijete? Mislim da ničij problem nije koliko često perem prozore i koliko mi je kuhinja čista, idem li u crkvu i za koga glasam. A naš mentalitet je takav, on dozvoljava samo prividnu slobodu - tek toliko da misliš da možeš sve, ali ako se razbahatiš, lanac se skrati. Možeš kako 'oš, al' ne mo'š dokle 'oš. Takve su nam i obitelji, svi do jednog smo naučeni da mislim da smo nesamostalni. Možemo sami, ali ne daleko od mame. Tko će ti čuvat djecu? Tko će ti napravit ručak? Jer nigdje u bijelom svijetu ljudi nemaju djecu - bake su predaleko. I uvijek uvijek uvijek misliš da možeš bolje, ali jednostavno ne pokušaš jer se bojiš. Uostalom, šta se bunišš, šta ti fali, moglo je i gore! Bojiš se osude okoline i šutiš.
Dosta mi je mase koja odobrava pljuvanje po pojedincima. Dosta mi je da si svaki majmun koji ima internet daje za pravo da otvoreno i vulgarno vrijeđa svakoga tko ima mišljenje drugačije o njegovog. To što imaš mišljenje, srećo, ne znači da je točno. Dosta mi je toga da se pita za 'zdravlje' susjede i poznanike, samo zato da bi se izvukle pikanterije i kasnije se naslađivalo. Dosta mi je okoline koja s podsmjehom gleda svaki pokušaj, smije se svakom porazu, a svaki uspjeh deklarira kao prevaru neke vrste. Dečko je zaradio pare? Krađa. Žena ima osiguranu egzistenciju? Sponzoruša.
Ne mogu više slušati cajke kroz prozore otvorenih auta, po danu i po noći. Ne mogu slušati cajke za svaki petak, svetak, državni blagdan bez obzira sudjelujem li u njemu ili ne. Nije stvar u cajkama, stvar je opet u poštivanju tuđeg izbora - ja nikome ne namećem svoj svjetonazor, svoju glazbu, zašto se mene siluje tuđom? Ne da mi se više voziti kroz naselje i čekati da poginem u prometnoj jer se vozi 80 tamo gdje je ograničenje 30. Ne da mi se voziti u kružnom toku i gledati kako biciklisti obilaze biciklističku stazu i voze slalom među autima.
Ne želim više vaditi rodni list svakih 6 mjeseci jer mi se podaci o rođenju nisu promijenili zadnjih 28 godina. Dosta mi je domovnica, rodnih listova, potvrda o nekažnjavanju, socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog. Najgore od svega je što ovakav sustav tjera čovjeka da mi se priključi, da sudjeluje. Jer ne možeš kontra sistema. I onda kad moram u bolnicu, tražim vezu. Kad idem po putovnicu, zovem mamu da mama zove Slavicu da Slavica izađe na honik pa me primi. Preko veze. I onda se osjećam kao džubre jer ne želim biti prisiljena na takvo što. A sve teže mi je šutjeti kontroloru koji me vrijeđa jer sam mlađa, zaštitaru koji mi se unosi jer sam žensko, doktoru koji mi se obraća svisoka jer sam manja. Jer 'nisam se ja zato borila'. A sad se već osjećam kao da se borim svaki dan. Stalno.
I na kraju, dosta mi je toga da se osjećam kao budala. Jer tako me tretira država, tako me tretiraju svi njeni aparati, a tako me tretiraju i njeni građani, svaki pojedinačno. I bolje nisam ni zaslužila jer očigledno jesam - budala! Nema drugog naziva za nekog tko živi okružen korupcijom, gleda kako se zapošljavaju podobni, kako fakultete završavaju oni koji su platili, nekoga tko po državnim propisima otvara firmu za 10kn, a mora imati 30.000 da ju zatvori, nekoga tko se drži svih pravila i godinama gleda kako to ne rade svi ostali. Ne drže se pravila i time krše moja prava. A to ne želim da se dogodi mom djetetu. Ne želim da odraste i shvati da se osjeća kao mali ušljivi crv bez prava glasa. Jer kada si nesamostalan i nezaposlen, drugačije se ni ne možeš osjećati. Diplome mi služe samo da mi se dodatno narugaju.
Smiješno je da želim otići jer želim da mogu voziti bicikl po stazi predviđenoj za to. Da ne moram ići šetati s malom svaki dan na Korzo jer drugdje nema infrastrukture predviđene za šetanje. Strašno je što gledam profile djece koja me okružuju (profile roditelja neću ni spominjati) i razmišljam kako ne želim da mi dijete ide u vrtić u koji će morati. A voljela bih i imati opciju svjesti u birc u kojem se ne puši kad odem na kavu, jednom u dva tjedna. U državi u kojoj je zakonom zabranjeno pušenje, samo što ustvari nije. I zato je moja potreba za odlaskom tragikomična. Jer ja nisam pojedinac koji nema nikakvih primanja, ima kredit u švicarcu za stan i bolesno dijete. Ono čemu ja težim je ustvari banalno i sitničavo. Ali imam osjećaj da je to ono što čini život. A ja želim živjeti. I to ne na taj način da pitam susjedu što ima novo u mom životu.
Svima koje znam da su otišli zajednička je jedna primjedba - kažu da im je nakon odlaska pao kamen sa srca. Žive lakše. A gdje mi to živimo kada moraš napustiti sve što poznaješ da ne bi osjećao teret? U popularnom Game of Thronesu jedan lik je rekao 'možda smo se toliko navikli na horor da jednostavno podrazumijevamo da ne može drugačije'. A ja želim pokušati. Želim otići i vidjeti. Pa ako zaključim da je sve to postojalo samo u mojoj glavi, vratit ću se i biti najsretniji mali Balkanac u svemiru. Čak ću naučiti i peć pitu i vikat ću misusovo na svaku drugu susjedinu rečenicu. Jer ću onda znati da sam fulala i da je ovo bio najbolji od svih mogućih svjetova. Ali još uvijek se duboko nadam da nije", napisala je na svom blogu.
