Svakog listopada održavaju se brojne aktivnosti kojima se po diže svijest o raku dojke te informira o važnosti prevencije i pomaganja oboljelima od raka dojke, uglavnom ženama.
Jedna od njih je akcija portala Nismo same pod nazivom "U listopadu nosimo roza!". Svoje iskustvo s opakom bolešću na toj je stranici prepričala Kristina Bogdan, kojoj je karcinom dijagnosticiran kada je imala 24 godine, a njezina dirljiva ispovijest mogla bi vas ganuti do suza.
Reakcija na dijagnozu
"Imala sam 24 godine kada su mi rekli da imam rak dojke. Bio je to za mene totalni šok. Sjećam se riječi doktora nakon operacije: 'Kristina, imate rak dojke'. Prvo sam zvala tatu. Rekla sam mu: 'Imam rak!' Tatu je to pogodilo pa je prekinuo poziv. Nazvao me kasnije i rekao da nije imao signal."
"Na početku sam dosta plakala, nije bilo lako, ali sve sam prolazila više nesvjesno, kao da se to događa nekoj drugoj osobi. Danas sam svjesnija svega, a samim time sam i više uplašena i tjeskobna oko bolesti", otkrila je hrabra Kristina.
Kemoterapija kao 'život'
Osjećala je ljutnju prema bočici u kojoj se nalazila crvena kemoterapija, no prihvatila je sve što su joj liječnici davali. Jedna medicinska sestra rekla joj je da je terapija "život".
"Njezine su me riječi baš pogodile pa sam, kad sam išla na drugu kemoterapiju, doslovce trčala prema bolnici. Nevjerojatno koliko sam imala snage i volje da čim prije sve prođe i dobijem novu dozu života!
Kad sam se nakon prve kemoterapije prvi puta pogledala u ogledalo, još tamo u bolnici, u očima sam vidjela nešto. Ne mogu reći što. Bilo je to nešto neopipljivo. To nisam bila ja. Kao da sam gledala sebe tuđim očima… Staklene i crvene oči. Teški kapci i noge. Crveni urin. Još uvijek imam tu sliku ispred sebe", prisjetila se.
Tri dana nakon kemoterapije provela u krevetu
Nakon terapije htjela je što prije doći kući, a onda je počelo nevrijeme, u njoj i vani.
"Puhao je jak vjetar, počupao je stablo s korijenom ispred naše kuće. Nebo je bilo crno. Takva sam i ja bila iznutra, crna i kao da me nešto izjedalo. Osjećala sam toplinu u venama, osjećala sam kako ta crvena tekućina putuje po cijelom tijelu i uvlači se u svaku stanicu mog bića. A onda su slijedili drhtavica i buncanje, vrućina, nervoza i bolovi, bolovi u nogama, a onda u trbuhu. Prazno nadimanje. Traženje ugodnog položaja. Ležanje na podu. Osjećala sam se ostavljenom, iako su svi bili uz mene. Naredna tri dana provela sam u krevetu", opisala je Kristina svoj život neposredno nakon kemoterapije.
Snagu je pronašla u bliskim ljudima. Posebno u dugogodišnjem dečku Mariju, koji je udovoljavao svakoj njezinoj želji i kojeg naziva najstrpljivijom osobom koju poznaje.
Tata kao najveća podrška
Nakon druge kemoterapije tata ju je ošišao "na nulu", a upravo on joj je bio najveća podrška u borbi s opakom bolešću.
"Koji čudan, a zapravo dobar osjećaj kad na glavi nemaš ništa. Jedna briga manje. Sada mi je lako o tome pisati, ali sjećam se dana kad sam se išla istuširati i sa strahom prala kosu jer su mi počeli opadati cijeli pramenovi. Plakala sam za kosom. Uh. Na kraju svega shvatiš da je kosa nebitna! A i naraste. Nikada nisam bila zadovoljnija svojom kosom nego sada. Tako je očito trebalo biti.
A tata? Tata je bio moj apsolutni heroj. Bez njega ništa ne bi bilo isto. On me je vozio na sve terapije i preglede. Na svako zračenje – 30 dana za redom. Sjećam se da me je svakog dana pitao isto pitanje: „Koliko još?“
I njemu je već bilo svega dosta, ali gurali smo. Naši zajednički trenuci nisu bili samo teški. Bili su smiješni. Tata se uvijek trudio da me zabavi. S njim je kava imala poseban okus, iako je bila iz bolničkog aparata. Običan sendvič od kajzerice sa salamom poprimio bi okus najfinijeg jela na svijetu.
Osim krvi, znoja i suza, bilo je tu i jako puno smijeha. I po tome ću pamtiti ovo razdoblje!", optimistično je zaključila Kristina.
