"Svaki dan gledam smrt i to mi, nažalost, dođe kao dobar dan", započinje svoju tešku ispovijest medicinska djelatnica na hrvatskom Redditu.
"Ali umro je čovjek koji je zaslužio živjeti. Koji je trebao otići na svojim nogama kući. Zbog pogrešaka i nemara. I ja tu ne mogu ništa. Samo gledati čovjeka kako propada iz dana u dan. I ne mogu se pomiriti s tim. Bilo je pomoći i spasa, a nije pruženo. A ja sam bespomoćna, bez ikakvog utjecaja, glasa. Treba cijeli život ovako", opisala je mučnu situaciju.
Čini se da nije dobila mnogo pomoći u poslu, no HReditovci nisu štedjeli na podršci, utjehi i zahvalnosti na savjesnom obavljanju posla.
'Hvala ti na trudu'
"Žao mi je što to prolaziš. Vjerujem da se osjećaš ljutito, bespomoćno, frustrirano i tužno. Svima nam smeta kad drugi rade neke probleme i kad mi ne možemo napraviti promjenu, ali kad netko umre zbog toga, to je sigurno posebno teško.
Razgovaraj s nekim, probaj maksimalno to izbaciti iz sebe i racionalizirati kako bi mogla nastaviti dalje. Hvala ti na trudu koji ulažeš za dobrobit drugih", jedan je od komentara.
"Što reći na ovo osim: stvarno mi je jako žao i nadam se da ćeš popričati s nekim profesionalcem o tome. Svi vi hrabri ljudi koji imate ovako odgovorne poslove u kojima je pitanje života i smrti zaslužujete beskonačno puno zagrljaja, toplog čaja i zdravog pričanja o tome. Žao mi je što se moraš nositi s time, ali baš sam ponosna na tebe jer to nije posao za svakoga i jaka si! Sjeti se svih ljudi koji su tu zbog tebe", kaže HReditovka,
'Kad sam počela specijalizaciju, primila sam curicu...'
U komentarima se javila i jedna liječnica.
"Manje od mjesec dana nakon što sam počela sa specijalizacijom, iz pedijatrije sam primila curicu od tri godine koja se žalila na glavobolju i povraćala. Mama je odbijala hospitalizaciju, ali ja sam imala neki loš osjećaj i jedva sam je nagovorila da ostanu da je obradimo.
Ispalo je da ima agresivan i rijedak tumor na mozgu. Uputili smo je dalje neurokirurgu, tjednima nakon toga sam bila totalno dekompenzirana, nisam mogla ni spavati niti ništa i sto puta u danu sam se pitala što mi to treba u životu i zašto ne odustanem na vrijeme.
'Ne želiš da te to prestane pogađati'
Pitala sam kolegice u kojem se trenutku navikneš i počnu te takve stvari manje pogađati, rekle su nikad. Na neki način i ne želiš da te prestane pogađat jer znaš da si i dalje ljudsko biće i da ti je stalo do pacijenata te da ćeš možda taj isti dan spasiti neki život.
Moj savjet je da ne držiš to u sebi i da pričaš o tome koliko god trebaš i pusti si da budeš ljudsko biće i osjećaš, iako nam govore da se trebamo distancirati. Kad vidiš pacijenta koji ide doma u puno boljem stanju od onoga u kojem je došao i znaš da si ti barem dijelom zaslužan za to, zaboraviš barem na kratko na svu muku i ružne stvari našeg posla", poručuje joj pedijatrica, dodajući kako i nepotrebnih smrti "isto nažalost ima previše u našem zdravstvenom sustavu."
"Što zbog manjka osoblja i ostalih resursa, što zbog loše organizacije. Nemoj sebe kriviti, vjerujem da daješ sve od sebe, kao i većina", zaključuje.
Podršku liječnici dali su i korisnici koji za smrt bližnjeg krive liječnike.
'Da je bilo više ovakvih liječnika, možda bi mi očuh bio živ'
"Očuhu mi je puknuo čir na želucu. Otišao je u bolnicu nakon što je povraćao krv nekoliko sati, tamo su mu rekli da nije gadno i neka ide doma. Stara je molila da ga zadrže, ali ne, njemu je okej i neka ide doma. Došao doma i sljedeće jutro umro. Stara vrištala i digla me da mu dođem pomoći. Kad sam ga okrenuo, oko litre krvi je izletjelo van i bio je hladan k'o led", opisuje jedan korisnik i nastavlja:
"Možeš pretpostaviti nivo mržnje i ljutnje koji smo imali svi doma. Ali kad ovakav post pročitam bolje mi je, jer barem nekog ima tko nije hladan idiot da ga živo zaboli.
Treba cijeli život ovako, da, baš da popraviš statistiku odnosno omjer debila nad kvalitetnim doktorima. Da je neki drugi doktor bio kao ti, očuh bi mi danas bio živ. Napraviš što možeš i ideš dalje, nisi Bog da radiš čuda", poručuje.
