Prema europskoj normi još iz 1991. godine CEE 2092 proizvodi koji sadržavaju više od 95% sastojaka iz ekološke proizvodnje mogu nositi naziv iz biološke proizvodnje, te dobivaju markicu koja je okruglog oblika s klasom u sredini na plavoj podlozi i okružena zvijezdama.
Proizvodi koji imaju između 70 i 95% ekoloških proizvedenih sastojaka također mogu nositi naziv biološka proizvodnja, ali svi sastojci moraju biti navedeni, dok proizvodi s manje od 70% sastojaka iz ekološkog uzgoja ne mogu nositi taj naziv. Na etiketi također mora biti i kod koji se sastoji od brojki i slova preko kojeg se može identificirati institucija koja je provela kontrolu proizvoda, izdavač certifikata, broj autorizacije i ministarstvo koje je ovlastilo kontrolni laboratorij i sl.
U Hrvatskoj također postoji etiketa koja se dodjeljuje proizvodima iz ekološkog uzgoja. Donedavno je ona bila zelena četverolisna djetelina s trobojnim trokutom i nazivom na hrvatskom i engleskom "Ekološki proizvod Hrvatske", no prema Hrvatskom zavodu za poljoprivredu, taj znak je zbog više boja povećavao cijenu tiskanja i posljedično cijenu proizvoda.
Od 2007. on je zamijenjen zeleno-bijelom markicom u kojoj piše samo "Hrvatski eko proizvod", markica se nanosi na prednju naljepnicu, te mora biti vidljiva, čitljiva i neizbrisiva. Uvjeti za stjecanje znaka dodjeljuju se samo na jednu godinu.
Naravno, da bi se dobila markica potrebno je zadovoljiti niz preduvjeta u uzgoju i proizvodnji, ali oni su dosta nejasni i nedosljedni. Zakon o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda ima tri dopune i tridesetak pravilnika, čemu još treba dodati i Zakon o hrani, stočarstvu, vinu i more pravilnika koji ih prate. Osim toga postupak dobivanja markice treba platiti više od 10.000 kn (svake godine).
Vrlo često u praksi proizvođači se reklamiraju kao ekološki proizvođači bez odgovarajuće procedure dobivanja znaka, a i novi znak je vrlo lako kopirati. Potrošač nema načina provjeriti istinitost deklaracije, na lak i logičan način. Osim toga, mali proizvođači koji na tržnici prodaju svoje proizvode često ne znaju što eko-proizvodnja u stvari znači, a i potrošači vjeruju da je 'bio' ili 'eko' baš sve što je uzgojeno na obiteljskim gospodarstvima.
Razlike između naziva 'bio' i 'eko' ili 'organsko' u stvari ne postoji. Sva tri naziva odnose se na uzgoj najsličniji prirodnom rastu, a naša zakonska regulativa rabi naziv 'eko'. Naravno, postoje uzgoji koji su potpuno jednaki onome kao kod samoniklog bilja, no to je vrlo rijetko. Danas gotovo svi eko-proizvođači barem dodatno zalijevaju nasade, a većina ih upotrebljava neke dopuštene aditive ili, pak, eko-aditive koji se i sami temelje na prirodnim smjesama minerala. Svakako valja upozoriti na čestu upotrebu markica i etiketa o izvornosti proizvoda u svrhu dokaza o kakvoći, a koje se često spontano ili malo manje spontano miješaju s etiketama o ekološkoj proizvodnji. Naime, nešto što je tradicionalno proizvedeno ne znači da je to i ekološki proizvedeno iako većina ljudi ima upravo tu asocijaciju. Reklo bi se, tradicionalno proizvodimo na prirodan ili prirodi blizak način. U stvarnosti to govori samo o tradicionalnoj tehnologiji ili recepturi, a sastojci mogu biti kojekakvi i od kojekuda.
Europska unija je 1992. godine donijela zakone o zaštiti izvornih enoloških i gastronomskih proizvoda. Tri posebne etikete označavaju kvalitetu i izvornost proizvoda u EU, no iako ti zakoni ne štite proizvode izvan EU s mnogim zemljama postoje ugovori o reciprocitetu pa se oni ipak primjenjuju. Čak i sami proizvođači izvan EU mogu podnijeti molbe izravno Komisiji koja kategorizira i registrira proizvod.
PDO Protected designation of origin ili zaštićeno podrijetlo. Taj se znak dodjeljuje hrani i piću koji se na prepoznatljiv i priznat način proizvode, prerađuju i pripremaju u određenom geografskom području. Taj je znak vrlo teško dobiti.
PGI Protected geographical indication ili zaštićena geografska indikacija. Taj znak potvrđuje da je određeni proizvod, koji donekle mora biti poznat na tržištu, barem u jednom od triju dijelova (proizvodnja, prerada i priprema) povezan s određenim geografskim područjem.
Tako npr. sirevi gorgonzola, roquefort ili parmigiano i reggiano mogu nositi ta imena samo ako su proizvedeni u toj regiji. Mi štitimo imena npr. paški ili krčki sir. Isto se odnosi na pjenušac champagne ili vina bordeaux ili tokaj. Mi štitimo imena npr. plavac, a u mesnoj industriji istarsko govedo.
TSG Traditional speciality guaranteed označava zajamčeno tradicionalni specijalitet za koji nije važno gdje je proizveden nego da je proizveden na tradicionalan način i da sadrži tradicionalne sastojke.
Tu je najveći izvor konfuzije kod potrošača, u Hrvatskoj mnogi proizvodi nose tu etiketu, a kad se malo bolje analizira to postaje samo u svrhu bolje prodaje, a ne istinske zaštite potrošača. Tako kao jedan od primjera možemo navesti da u Hrvatskoj mnoge kave i napici na bazi kave imaju etiketu TSG.
Za MojDoktor: doc. dr. sc. Ksenija Vitale
