No Nina vjeruje da je briga o trudnicama i novopečenim majkama u Ujedinjenom Kraljevstvu sve nesigurnija, a standardi rastu u krivom smjeru. Ona kaže: “Naišla sam na liječnike i primalje koji potiču žene na vaginalni porod kada je sasvim jasno da to neće dobro završiti. Ženu ne treba pod svaku cijenu tjerati na vaginalni porod. Nažalost, toliko je ciljeva koje moramo ispuniti i postoji pritisak da se smanji rađanje carskim rezom." “Nije uvijek krivo osoblje, koje je pod ogromnim pritiskom, ali to ne čini dobro. Nadam se da izvješće obasjava svjetlo na porodiljne usluge općenito. Stvari se moraju poboljšati", objasnila je Nina stvarnost današnjeg života na prvoj crti rodilišta NHS-a.

Ninin dnevnik: Utorak: Stižem u smjenu u 19 sati i vidim nekoliko propuštenih poziva pacijenata na koje nije odgovoreno. Jedna primalja cijeli dan sama čuva tri štićenika. Obično je jako energična, ali izgleda iscrpljeno i vidim ju kako oštro razgovara s pacijentom. Ulijećem vidjeti jednu pacijenticu koja je rodila u 4 sata ujutro, a dovedena je na postnatalni odjel oko 8 sati ujutro. Imala je carski rez pa ne može doći do kolica s hranom i nitko joj nije ponudio ništa za jelo. Pripremila sam joj tost, koji je najbolje što mogu ponuditi. Nije neuobičajeno da pacijenti dugo ostaju bez hrane. To više nije naša velika briga nakon što je netko dobio dijete, ali moramo dati prioritet.

Srijeda: Danas sam pozvana kako bih pomogla pri porođaju zbog nedostatka osoblja na odjelu za porođaj. Moj prvi pacijent je bio visokog rizika, ali sam bila sama. Dobila je temperaturu, stisnula sam zvono za pomoć, ali liječnica nije došla. Morala sam trčati okolo tražeći nekoga, iako ne ostavljamo žene same dok su na porođaju. Sumnjala sam da ima sepsu, koja može biti opasna po život i za mamu i za bebu. Naša jedina liječnica je radila hitni carski rez i nije ju mogla vidjeti još sat vremena. Potvrdila je da boluje od sepse i dala joj je intravenske antibiotike. Nije lak porod. Koristimo pincete i beba je sigurno rođena. Mama ostaje u rađaonici više od šest sati dok čekamo da se krevet oslobodi nakon poroda. Moja smjena završava prije nego što ju presele. Želim pomoći, ali sam na nogama već 13 i pol sati. Jedva sam nešto pojela. Nema pauze i teško je čak i otići do WC-a. Došla sam kući i briznula u plač, govoreći svom partneru da to više ne mogu. Kaže mi da prestanem, ali je teško prihvatiti činjenicu da ako to napraviš će drugima biti još gore.

Četvrtak: Ponekad imam 12 žena i beba na odjelu i onda netko pritisne zvono za poziv jer im treba pomoć u mijenjanju pelene nakon carskog reza. Želim pomoći, ali moram dati prioritet. Jedna mama je bila toliko uznemirena njegom koju smo pružili da se sama otpustila unatoč liječničkom nalogu. Osjećala sam se nevjerojatno uzrujano kad sam ju vidjela kako odlazi, znajući da vjerojatno nije imala što jesti, niti pomoći oko svoje bebe. Nakon što je otišla, primijetila sam da još uvijek sjedi na istom krvavom ulošku na kojem je rodila, 14 sati ranije. Ovo nije prihvatljivo. Nije ni čudo da je bolnica dobila ocjenu koja zahtijeva poboljšanje od strane Komisije za kvalitetu skrbi. Čudi me da više toga ne ide po zlu.

Petak: Danas je bio jedan od mojih boljih dana. Dobila sam zadatak da se brinem za ljupku damu koja je morala sama doći u bolnicu jer je njezin partner bio pozitivan na Covid-19. Nažalost, ovo je nešto što smo sve više viđali od početka pandemije i pozdravljam svaku ženu koja to može učiniti sama.

Subota: Danas su nam stigle dvije mame s Covidom. Prva dama je upravo imala simptome prehlade. Njezino dijete je rođeno zdravo i dobro je. Druga nije bila te sreće. Bila je na odjelu intenzivne njege, imala je velikih problema s disanjem pa smo morali hitno napraviti carski rez kako bismo joj spasili sina. Moja kolegica je morala reći njezinoj obitelji da možda neće izdržati i da se pripreme na najgore. Nakon što joj je sin rođen i izoliran, prebačena je na ECMO aparat, posljednje sredstvo za pacijente s teškim zatajenjem srca i pluća. To joj je spasilo život. Mnoge trudnice se boje primiti cjepivo, ali iskustvo ove žene natjeralo me da potaknem svaku mamu da se pobrine da prime injekciju.

Nedjelja: Danas bi trebao biti moj slobodan dan, ali, kao i uvijek, zamolili su me da dođem. Nisam sigurna da se mogu suočiti s time, ali razmišljam o svojim kolegama, majkama i bebama koji me trebaju. Nerado kažem da. Vratila sam se na postnatalni odjel, sama. Da nisam došla pokrivati kolegice, tko bi pazio na te žene? Borim se svaki dan, samo pokušavam osigurati da su te žene sigurne. Moram ignorirati mnoge njihove zahtjeve za pomoć oko dojenja i presvlačenja. Osam godina radim kao primalja. Znam da nikada neću preživjeti ovako do mirovine. Želim učiniti nešto u čemu mogu pomoći ženama, ne ovo.

'Izdržala sam sate pakla': Alice McIntyre (38), spisateljica iz Tunbridge Wellsa se prisjetila uspomena na svoj traumatski prvi porod nakon što su se pojavile vijesti o izvješću Ockendena. Udana za Chrisa (37), arhitekta i mama dvoje djece, Charlotte (11) i Oscara (6) bi ovog mjeseca trebala roditi treće dijete. Kad je rodila Charlotte, Alice je rekla da je nastao pakao kada je u njezinoj vodi otkriven mekonij, koji je znak da bi beba mogla biti u nevolji. Alice se prisjeća: “Prvo što je primalja rekla je bilo: ‘Spremite stol za reanimaciju’. Ono što je uslijedilo, bili su sati potpunog pakla." Beba je bila zaglavljena, a Alice je klizila i gubila svijest. 'Molim te, trebam carski rez', preklinjala sam, rekla je Alice. Njezine molbe dočekane su s potpunim prijezirom. Liječnik joj je rekao: "Ne budi tako smiješna." Nakon 18 sati porođaja, Charlotte je rođena putem ventousea, uređaja za vakuumsku čašicu koja isisava bebu, što je ostavilo konusnu branu na njezinoj glavi. “Ona je bila teška 3 kg, ogromna za mene”, objašnjava Alice. “Sljedećeg jutra, jedna od babica me je došla vidjeti. Nasmiješila se i rekla: 'Znala sam da je prevelika da bi se prirodno rodila'. Alice je bila ljuta te joj je rekla: “Zašto sam bila ostavljena da se mučim kad je od samog početka bilo jasno da je opasno roditi Charlotte prirodnim putem?” Alice je sada u 36. tjednu trudnoće i zabrinuta je zbog svog trećeg poroda. Rekla je: “Duboko u sebi želim carski rez kako bih izbjegla ono što sam proživjela s Charlotte, ali kad god sam to predložila u svom prvom tromjesečju, obrve su se podigle. Uhvatila sam se u tome kako očajnički pokušavam obraniti svoju odluku do točke u kojoj sam se osjećala da moram roditi prirodnim putem, iako sam prestravljena. “Roditi carskim rezom se smatra neprirodnim. Još uvijek ga okružuje stigma”, dodala je. Alice kaže da je krajnje vrijeme da se trudnicama da više poštovanja. “Zašto se od žena očekuje da posežu za srednjovjekovnim praksama u ono što može biti opasno i ranjivo? Nismo slabe da želimo ublažavanje bolova ili carski rez, ako je to ono što nam je ugodno. Životi će biti spašeni ako se žene saslušaju. Nosile smo svoje bebe devet mjeseci i ako netko zna što je najbolje za naša tijela, to smo mi", zaključila je.

'Rane možda nikad neće zacijeliti': Carly Sweales (37), vlasnica kozmetičkog salona je ​​ostala s užasnim čirevima nakon što je rodila svoju drugu kćer Willow carskim rezom u srpnju prošle godine. Primalje su propustile primijetiti da je Carly, koja je ostala sjediti na kateterskoj cijevi, prsnula vrećica s mokraćom i jastučić na koji su joj vodenice razbile tijekom poroda. Zbog Covida partner nije smio biti s njom pa je bila sama. Carly je rekla: "Bio je problem s bebinim srcem pa sam morala na hitan carski rez." Sljedećeg jutra, kada su je primalje pokušale izvući iz kreveta, shvatile su da je sjedila na kateterskoj cijevi. U trenutku je otupjela od lijekova protiv bolova i rekla: “Primijetili su da imam dekubitus i opekline od mokraće po cijelom dnu. Glavna babica je rekla da je vrlo ozbiljno, ali ja sam samo htjela kući. Rekli su mi da ne ležim ili sjedim na dnu, što je teško kada ste upravo imali carski rez.” Carlyne rane još uvijek bole 15 mjeseci poslije. “Koža je sada tako tanka da nisam sigurna da će rane ikada zacijeliti”, rekla je. Carly se žalila bolnici i razgovarala sa svojim odvjetnikom.