Kako se koronavirus širio Sjedinjenim Državama tijekom sedam mjeseci, zarazivši najmanje sedam milijuna ljudi, neki od njih osjećaju ozbiljne, iscrpljujuće i tajanstvene učinke Covida-19, koji traju daleko dulje od nekoliko dana ili tjedana.
Vjeruje se da broj pacijenata koji se hrvaju s nizom alarmantnih simptoma mjesecima nakon što su se prvi put razboljeli - nekoliko tisuća. Njihovi slučajevi, koje medicinska zajednica još uvijek slabo razumije, mogu igrati značajnu ulogu u oblikovanju sposobnosti zemlje da se oporavi od pandemije.
Prema nekim procjenama, čak će svaki treći pacijent s Covidom-19 razviti simptome koji traju dugo. Simptomi imaju širok raspon - od prodorne boli u prsima i goleme iscrpljenosti do ubrzanoga rada srca. U ovoj se skupini nalaze mladi i inače zdravi ljudi. Jedna od teorija je da pretjerani odgovor imunosnoga sustava igra ulogu.
Neki su nesposobni za rad. Mnogima će možda trebati dugotrajna medicinska njega. Ipak, mnogi kažu da je njihov najveći izazov natjerati druge ljude da im jednostavno - povjeruju. U intervjuima za New York Times, četvero ljudi koji se bore s dugotrajnim posljedicama dugo nakon što su pokupili koronavirus opisalo je svoja iskustva.
Bivša sportašica sada ne može ništa
Karla Monterroso (39) iz Los Angelesa vodi organizaciju koja se zalaže za prava crnaca i latinoamerikanaca u tehnologiji, ali od ožujka ne može raditi puno radno vrijeme. Nije se mogla testirati otprilike mjesec dana nakon što se prvi put razboljela, a tek nedavno je razvila antitijela na koronavirus.
Prije ovoga bila sam dizačica utega, kajakašica, planinarka. Trenutno ne mogu raditi ništa fizički, a da sebi ne naštetim. To je kao da vam je netko prepolovio bateriju i udvostručio vrijeme punjenja. Moram se psihički pripremiti za tuširanje.
Prvih nekoliko mjeseci nisam vjerovala. Je li ovo u mojoj glavi? Kada sam prije nekoliko tjedana dobila pozitivan test na antitijela, jecala sam otprilike sat vremena. Bilo je kao, na papiru je, zapisano je da mi se to dogodilo. Prije toga sjedite tamo i neprestano ispitujete vlastito tijelo, a nitko vam iz medicinske zajednice ne vjeruje.
O tome nije bilo javnozdravstvene kampanje. Imam rodbinu koja vjeruje da ako pijete vruću vodu i limun, to će izliječiti Covid-19. Imam rođake koji vjeruju da sam se razboljela jer previše radim. Mogla sam se jednako lako izložiti ovoj stvari, a da danas nemam simptoma i budem dobro. Nema kontrole nad tim. Sve je to ruski rulet. To je vrlo neugodna istina.
Bila je uvjerena da neće preživjeti
Candace Taylor (38) radila je na odjelu za naplatu u bolnici u Atlanti kada se u ožujku testirala na virus. Opisala je dugoročne simptome koronavirusa i pogoršanje prethodnoga stanja kronične bolesti.
Imam bolove u prsima svaki dan od ožujka. Razvila sam unutrašnju drhtavicu. Dobivam vrtoglavice. Imam tahikardiju. Sitni krvni ugrušci. Pucketanje u ušima. Izgubila sam glas. Ima dana kada ne izgovorim nijednu riječ. Stalno sam se pitala kada će ovo prestati. Nisam mogla ležati ravno. Morala sam spavati u naslonjaču više od dva i pol mjeseca. U jednom sam trenutku razmišljala o pisanju oporuke. Mislila sam da neću uspjeti.
Nisam mogla raditi. Moj se posao sastoji od govora između osam i 12 sati. S obzirom na to da sam promukla, ne mogu razgovarati ni 15 minuta. Od svoga poslodavca nisam primila plaću od svibnja. Invaliditet mi je odbijen. Nitko mi ne vjeruje. Ne vjeruju meni i tisućama nas koji imamo ove simptome još dugo nakon početne zaraze.
'Ne, ovo nije samo u mojoj glavi'
Tony Pinero (57) bio je vlasnik tvrtke u Las Vegasu prije nego što je u srpnju postao pozitivan na virus.
Kažu da više nemate Covid, bez virusa ste, ali to nije istina. Sad imam postcovid, a čini se da je postcovid još gori. Još uvijek imam glavobolje. Još mi se vrti u glavi. Najviše me brine to što sam cijelo vrijeme malaksao. Teško mi je hodati stubama.
To je toliko naštetilo mojemu poslu da je moje poslovanje gotovo zatvoreno. Ne mogu voziti. Moj liječnik kaže: "Hej, Tony, to ti je samo u glavi." Ne, nije. To nije u mojoj glavi. Ne želim samo sjediti i ne moći disati. Ne želim sjediti skrštenih ruku i ne raditi ništa. Želim ići na posao. Moram platiti rate za automobil. Moram platiti kreditne kartice. Moram platiti račune. Zašto bih želio sjediti kod kuće?
'Koktel' tjeskobe, frustracije i depresije
Manuella Fehertoi, bankarska radnica u Middletownu u državi New York, u ožujku je bila pozitivna na virus. U 61. godini imala je astmu i bila je hospitalizirana sedam dana. Od tada je kod kuće na kisiku i ne može raditi.
Depresivno je. Još sam uvijeka bolesna kao i tada. Još uvijek imam temperaturne skokove. Još uvijek imam bolove u prsima i otežano disanje. Ima dana kada jedva mogu izaći iz kreveta. Potkraj svibnja imala sam lakši moždani udar. Ipak, danas mi je utrnuta gornja desna strana lica.
Nemojte da započnem o gubitku kose. Trudim se ne gledati se previše u ogledalo jer mi je to poražavajuće. Izgledam kao da sam ostarjela 20 godina. Ne sramim se toga, ali to jednostavno nisam ja.
Kada se ljudi tako dugo osjećaju ovako loše, neprestano boluju, neprestano su u takvoj tjeskobi od nepoznatoga, obrate se liječniku, a ni liječnici ne znaju što bi s vama. To vas počinje rušiti, to počinje biti dijelom vašega života.
To vam je poput jednoga velikog koktela tjeskobe, frustracije i depresije. Samo se želim vratiti u to da budem ja. Živahna, nasmijana... Voljela sam svoj posao. Voljela sam ljude s kojima sam radila. Radila sam stvari sa svojom djecom. Odlazak na plažu, kupanje, igranje tenisa... Ne mogu više ništa od toga činiti. Ne mogu ni hodati oko svoga dvorišta.
