Neke teme lako posvađaju ljude. Tako sam se ja posvađala sa svojim dobrim prijateljem, usred restorana, ni manje ni više nego zbog transrodnosti. Kako razgovaramo o svačemu, dohvatili smo se i te teme. Iako sam visoko obrazovana žena i utvaram si da sam otvorena i liberalna, sve što sam do koji tjedan prije tog ručka znala o transrodnosti bilo je to da neke osobe imaju potrebu, iz kojih god razloga, promijeniti svoj spol te da se neke na to odlučuju. O svemu tome do prije koju godinu bilo je vrlo lako ne misliti, no mediji koji prenose strani sadržaj sada nam približavaju i te teme.
„To je toliko mentalno“, komentirao je moj prijatelj implicirajući da je osjećaj nepripadnosti spolu s kojim smo rođeni na neki način proizvod ideja, uvjerenja pa čak i društvenog bunta, izbora ili čak izvan realiteta. Prije tog mjeseca, sve što bih na to, između dva zalogaja fino pečene tune, odgovorila bilo bi: „Jel'?“, jer o tome doista nisam znala puno.
No, kako sam na dvogodišnjoj edukaciji za buduće psihoterapeute upravo odslušala kolegij o seksualnim i rodnim identitetima specijalistice kliničke psihologije Ive Žegure, zaposlene u Klinici za psihijatriju Vrapče, koja mi je otvorila vidike jer se profesionalno bavi osobama koje su, između ostaloga, transrodne, prilično sam glasno graknula, upozoravajući prijatelja da ne donosi zaključke o stvarima o kojima je loše informiran.
Znaju još u vrtiću
Ne samo da transrodnost nije stvar izbora nego nastaje mnogo prije nego se dovrši kognitivno sazrijevanje. Osobe koje su transrodne, naučila sam o stručnjakinje u tom području, takve se rađaju i mnoge još u vrtiću pokazuju svojim ponašanjem da su drugog roda od onoga na koje ukazuje spolovilo s kojim su se rodile (dakle rođene su kao dječak, a osjećaju se kao djevojčica ili obrnuto).
Transrodne djevojčice (a tim pojmom se ukazuje da su to djevojčice kojima je temeljem izgleda spolovila pripisan muški spol i muški rod kada su se rodile, no doživljavaju same sebe kao djevojčice) pokazuju sklonost onome čemu inače pokazuju ženska djeca – primjerice haljinama, lutkama, šminki, ne zanimaju ih primjerice grupni sportovi i slično. Transrodnost nije naučena i usvojena karakteristika koju svatko može preuzeti ako joj je izložen, a bome nije ni zarazna – nećemo postati transrodni samo zato što se krećemo među transrodnim ljudima ili gledamo američke serije.
Okej, lekcija broj jedan naučena. No, nisam samo ja zbunjena, vidim da tu ima puno krivih interpretacija pa i među nekim udrugama koje zapravo šire toleranciju i uvažavanje različitih rodnih i seksualnih identiteta. Zato sam pitala kliničku psihologinju Ivu Žeguru, koja je inače upravo osvojila međunarodnu nagradu Američke psihološke asocijacije pod nazivom „Global Citizen Psychologist Citation 2022“. za izniman volonterski i aktivistički angažman i doprinos u povećanju vidljivosti i osnaživanju dostupnosti psihologijskih znanstvenih i praktičnih spoznaja, da mi to malo bolje objasni.
Medicinski zahvati za promjenu spola
„Transrodne osobe ili trans osobe su osobe čiji se rodni identitet ili rodna ekspresija razlikuju od spola koji im je pripisan po rođenju temeljem izgleda genitalija. Neke transrodne osobe prezentiraju se u rodu kakvim ga osjećaju i same definiraju, a to znači da su učinile tzv. socijalnu tranziciju koja uključuje pokazivanje svog rodnog identiteta odijevanjem, stilom i korištenjem zamjenica koje su u skladu s tim rodom. Neke transrodne osobe žele medicinski tretman kako bi uskladile svoje vanjske karakteristike s unutarnjim osjećajem tko su po pitanju roda. Ti medicinski tretmani su različiti i uključuju hormonalni tretman i pojedine medicinske zahvate te kirurške postupke namijenjene potvrđivanju rodnog identiteta i nisu uvjet da se osoba svakodnevno prezentira vezano za svoj rod onako kako se i osjeća. Kada transrodna osoba učini potpunu tranziciju, dakle kada hormonalno i kirurški potpuno uskladi svoj spol sa svojim rodnim identitetom, tada govorimo o transseksualnosti, odnosno o transspolnim osobama“, pojašnjava klinička psihologinja Žegura ujedno i pojam transeksualnosti.
Dakle, transseksualne osobe počet će uzimati ženske ili muške hormone, ovisno o tome koji rodni identitet imaju, kako bi prilagodile glas, konstituciju, izgled pa i spolne karakteristike svom doživljaju sebe.
Dakle, osoba koja je transrodna ne mora biti i transeksualna i to ovisi o nizu faktora. No, stvari za neuke poput mene postaju još kompliciranije.
Nepregledna raznolikost
„Kada je osobi po rođenju temeljem izgleda genitalija pripisan ženski spol, a ona se identificira maskulino, kao muškarac, tada govorimo o transmuškarcu ili transmaskulinoj osobi. Kada je osobi po rođenju pripisan muški spol, a ona se identificira feminino, dakle kao žena, tada govorimo o transženi ili o transfemininoj osobi. No, pojam transrodnosti uključuje i osobe koje se ne identificiraju binarno, odnosno vrlo striktno unutar kategorije muškog ili ženskog roda. Rodni identitet nije dihotoman, već je riječ o fenomenu na kontinuumu koji na svojim krajnjim polovima ima isključivu maskulinost ili isključivu femininost. Postoje i rodno nebinarne osobe, genderqueer osobe, rodno fluidne osobe, panrodne osobe ili pak rodno neutralne osobe. Mnogo je pojmova koji opisuju rodne identitete. Stoga, pojam transrodan, odnosno transrodnost jest nadređeni, tzv. 'krovni' ili 'kišobran' pojam koji opisuje različite rodne identitete i iskustva rodnih identiteta“, objašnjava univ. spec. Žegura nešto čemu se prosječan um može opirati jer se razlikuje od svega što poznajemo i čemu su nas učili.
Zbunjenost može pojačati i činjenica da svaki od ovih rodnih identiteta može imati specifičnu seksualnu orijentaciju, dakle transrodna osoba može biti heteroseksualna, biseksualna, aseksualna ili homoseksualna. No, ni jedan od ovih identiteta ne treba patologzirirati, kaže specijalistica kliničke psihologije Žegura jer su oni jednako vrijedni identiteti kao i takozvani cisrodan identitet koji ima većina osoba čiji se spol po rođenju poklapa s njihovim rodnim identitetom te nisu bolest.
Transrodnost nije bolest
Okej, i lekcija broj dva naučena. No, mogli bismo se zapitati zašto se onda njima bave u psihijatrijskoj bolnici. Ne zato što su transrodne osobe bolesne, nego zašto što treba provjeriti i procijeniti vrlo jasnim i standardiziranim protokolima i obradom je li osoba transrodna ili ima neke druge poteškoće koje mogu promijeniti doživljaj vlastitog poimanja sebe, kako bi sigurno mogla krenuti u proces tranzicije ako to želi. Za to trebate stručnjake koji su posebno educirani i specijalizirani za zaštitu zdravlja transrodnih osoba, a ti stručnjaci rade u bolnici. Osim toga, ova tranzicija velika je promjena pa osobe trebaju praćenje, edukaciju i podršku, što će tamo i dobiti.
„Rodna disforija, što je psihološki stres zbog nepodudaranja spola i rodnog identiteta, opisana je kao fenomen i uvrštena u psihijatrijski Dijagnostički i statistički priručnik 5, odnosno kao rodna nekongruentnost u Međunarodnu klasifikaciju bolesti 11 kako bi transrodne osobe ostvarile pravo na pristup zdravstvenoj skrbi te medicinskim postupcima unutar zdravstvenog sustava. Transrodnost ni po čemu ne predstavlja patologiju, no kategorizirana je kao stanje jer inače liječnik obiteljske medicine ne bi imao osnovu na kojoj će transrodnu osobu uputiti kliničkom psihologu, psihijatru, endokrinologu, kirurgu“, objašnjava Iva Žegura.
No, prihvaćanje tih činjenica tek je ispred nas, ne samo u sklopu svjetonazora nego i zdravstvenih usluga budući transrodne osobe koje se odluče na kiruršku prilagodbu rodnog identiteta zasad u Hrvatskoj imaju na raspolaganju tek manji dio zdravstvenih usluga.
Gdje po zdravstvene usluge
„Pregled kod kliničkog psihologa, psihijatra i endokrinologa moguće je ostvariti preko uputnice. Za transrodne muškarce tzv. gornju operaciju, odnosno odstranjenje dojki moguće je napraviti na jednom mjestu, u Specijalnoj bolnici Agram. U Hrvatskoj se ne provode tzv. 'donje operacije' koje uključuju vaginoplastiku za transrodne žene te faloplastiku i metoidioplastiku za transrodne muškarce. Najbliži stručni tim svjetskog glasa je onaj u Beogradu, a te operacije se plaćaju. Dio postupaka facijalne feminizacije za trans žene moguće je učiniti na uputnicu. Prije svakog djelomično ireverzibilnog postupka, a naročito prije kirurških ireverzibilnih zahvata važno je učiniti svu potrebnu interdisciplinarnu obradu gdje klinički psiholozi s dijagnostikom, edukacijom, savjetovanjem imaju važnu ulogu“, otkriva Iva Žegura. Okej, ovu lekciju svi zajedno kao društvo još uvijek učimo.
Ovisno o svjetonazoru, za dio populacije neke informacije iz ovog teksta mogu biti odbojne, no mnoge od nas će educirati, potaknuti na promišljanje i naučiti uvažavati različitost. No, kao i kod svih drugih tema, netrpeljivost proizlazi iz neznanja i rigidnosti.
Izvori netrpeljivosti
„Primarni razlog netrpeljivosti nalazi se u izostanku sveobuhvatnog, cjelovitog, kontinuiranog cjeloživotnog i dobno prikladnog obrazovanja vezano za ljudsku seksualnost, etičnost i kulturu međuljudskih odnosa i suživota, humanizam, ekologiju odnosa. Ono što nam je nepoznato i sa čime nemamo kontakta, plaši nas. Ako o nečemu ne razgovaramo, ako ne naučimo da postoje različite osobe i različita životna iskustva u svijetu oko nas koji je po mnogo čemu raznolik i različit pa tako i po seksualnosti i rodnim identitetima, susret s tim različitostima može nam se činiti prijetećim i ugrožavajućim. Također, imamo tendenciju svijet oko sebe i pojavnosti u svijetu oko sebe svrstavati u kategorije. Kada nešto ne možemo svrstati u poznatu kategoriju to nas može zbuniti i preplašiti. Ako ta nesigurnost i strah potaknu još neka unutarnja samo-propitkivanja koja mogu također potencirati strah, izazvati sram, osobe mogu reagirati negativno ili agresivno prema izvoru tih emocija. Izostanak točnih informacija i znanstveno utemeljenih spoznaja o transrodnosti te izostanak osnovnog građanskog odgoja, razlogom su nerazumijevanja, a u nekim slučajevima i otvorenih napada“, pojašnjava klinička psihologinja Žegura.
Moj prijatelj s početka priče i ja, sva sreća, na izvoru smo informacija. Znamo ih prepoznati, filtrirati i usvojiti. I možemo promijeniti stavove pod utjecajem relevantnih podataka jer uvažavamo znanost, stručnost i iskustvo. I možemo se svađati bez da nam prijateljstvo pukne. Ako možemo uvažavati međusobne razlike, zašto ne bismo mogli i različitosti koje su osnovna struktura svijeta koji nas okružuje? Oboje smo naučili osnovnu lekciju o transrodnosti i možemo se samo nadati da će oni uporni i stručni oko nas i dalje podučavati.
