1. Dlakavi smo kao čimpanze: Ljudska bića imaju oko 5 milijuna folikula dlake. To je otprilike isto kao i čimpanze, ali ljudska kosa je mnogo manje vidljiva i manje gruba od one primata. Dok čimpanze i druge vrste primata imaju ono što se općenito može nazvati "krznom", ljudi imaju završnu i vellus dlake. Završna dlaka je ona vrsta koja čini obrve i kosu na našim glavama, dok je vellus gotovo sve ostalo. Sličnosti u dlakavosti između ljudi i čimpanzi svjedoče o zajedničkom podrijetlu, dok razlike otkrivaju mnogo o tome kako su se naši evolucijski putovi razišli. Ne postoji jedinstveno objašnjenje zašto postoje razlike, ali arheolozi i genetički istraživači tvrde da je promjena klime prije milijune godina ubrzala promjenu. Drugim riječima, dvonožni hominidi morali su se znojiti nakon što su počeli loviti i tragati za hranom na suncu, dok su čimpanze mogle ostati hladne u sjeni. Dvonošci su se morali riješiti krzna kako bi trčali, ali i u svrhu seksualne selekcije.

2. Sve više ljudi ima ekstra kost u koljenu: U školi smo naučili da ljudsko tijelo ima 206 kostiju. Osim rijetkih slučajeva formiranja dodatnih kostiju, ili kod novorođenčadi kojima još nisu srasle kosti, to je, uglavnom, istina. No pokazalo se da postoji iznimka, koja postaje sve češća. Kod ljudi je primijećena fabela - svojevrsni drugi iver u koljenu. Prije otprilike 100 godina manje od 10% ljudi imalo je fabelu, no prema istraživanju iz 2019. taj se postotak više nego utrostručio. U 2018. vjerovalo se da 39% ljudi ima fabele. Ova sićušna kost u obliku sjemenke sezama raste u tetivama koljena i može se češće javljati kod ljudi zbog povećanog pritiska na zglobove koljena. Kako ljudi teže više, tijelo bi moglo stvarati dodatne kosti za jačanje koljena. Ali, kako ističu istraživači, ova kost ne radi baš ništa.

3. Imamo pruge poput zebri: Pruge na ljudima dobile su ime po njemačkom dermatologu koji ih je otkrio, Alfredu Blaschku. Godine 1901. primijetio je različite uzorke linija na koži svojih pacijenata. Općenito, linije u obliku slova V protežu se preko kralježnice, linije u obliku slova U su na prsima i nadlakticama, a linije u obliku slova S prolaze preko torza. Dodatne okomite linije idu gore-dolje po rukama i nogama, a spirale na glavi. Danas poznate kao Blaschkove linije, općenito nisu vidljive ljudskom oku. Mogu se vidjeti pod ultraljubičastim svjetlom, ali se jasnije pojavljuju u slučaju određenih zdravstvenih stanja, uglavnom dermatoloških.

4. Pola čovjeka su zapravo bakterije:Još 1970-ih godina postojale su studije koje su pokazale da ljudsko tijelo ima više bakterijskih stanica nego ljudskih stanica. Dok su bakterije u i na ljudima "bitne za vaše zdravlje", prema mikrobiološkoj ekologinji Ruth Ley s Instituta Max Planck, utvrđeno je da ste, prema riječima Roba Knighta iz UC San Diega, "više mikrob nego što čovjeki." Istraživači su 2010-ih nastojali kvantificirati kolika je odnos ljudskih stanica i bakterija. Prema najvećim procjenama, omjer između bakterijskih i ljudskih stanica bio je 10:1. To je od tada smanjeno, a znanstvenici poput Rona Sendera, Shaija Fuchsa i Roba Mila umjesto toga nude omjer 1:1. Revidirani brojevi omogućuju istraživačima (i svima koji žele ispustiti iznenađujuću činjenicu na večeri) "bolju procjenu za citiranje" bez gubljenja iz vida simbioze između ljudi i bakterija

5. Više vremena je potrebno za stvoriti nokat nego bebu: Ljudska trudnoća traje 38 do 40 tjedana. Ako bi ženi otpao nokat na nozi istog dana kada je zatrudnjela, ona bi još uvijek čekala da izraste i nakon što rodi dijete. Iako ne rastu svima nokti na nogama jednakom brzinom, ponovni rast jednog može potrajati i do 18 mjeseci. To također ovisi i o kojem je nožnom prstu riječ - brže raste na malom prstu nego na palcu. Nokti na nogama sastoje se od keratina, koji je temelj za kosu i nokte (kao i životinjska kopita, rogove i kandže). Iako ljudi imaju i nokte na nogama i rukama, potrebno je dva ili tri puta duže da izrastu oni na nogama. Znanstvenici nisu sasvim sigurni zašto, ali teoretiziraju da to ima veze s različitim korištenjem i protokom krvi u rukama i stopalima.

6. Puno manje ljudi ima unutarnji glas no što misli: Ljudima koji imaju unutarnji monolog prilično je iznenađujuće da ga nemaju svi. Jednako tako, onima koji ne razgovaraju sami sa sobom u svojoj glavi može biti čudno da to neki čine. Psiholog Russell Hurlburt priznaje da postoji inherentan izazov proučavanju glasova u ljudskim glavama – ili nedostatka istih. Njegovo istraživanje je pokazalo da "Većina ljudi misli da misle riječima, ali mnogi ljudi griješe u tome." Vizualizacija samog sebe u situaciji je uobičajenija za mnoge ljude – u suštini razmišljanje slikama umjesto riječima. Zapisivanje stvari također je bitno za pojedince koji nemaju unutarnji glas, međutim, mnogi ljudi razmišljaju na više načina i imaju nekoliko unutarnjih glasova istovremeno. Dok je Hurlburt otkrio da su njegovi subjekti razgovarali sami sa sobom samo oko 25% vremena, istraživanje o tome kako se odvija taj unutarnji razgovor otkrilo je dodatne nalaze. Studija iz 2015. zaključila je da se "unutarnji sugovornici" svrstavaju u četiri kategorije (vjerni prijatelj, ambivalentni roditelj, ponosni suparnik i bespomoćno dijete), dok je studija iz 2019. godine pokazala da su unutarnji dijalozi izvedeni iz "samorefleksije, samopromatranja, spoznaje". , i... "praćenja aktivnosti."

7. Mnogi imaju izraslinu na nepcu: Ako uzmete jezik i prođete njime duž usne šupljine, možda nećete napipati mnogo toga. Za osobe s torusom palatinusom to je sasvim drugačije iskustvo. Za većinu ljudi, svod usta je prilično gladak i imaju samo blagi greben. Torus palatinus rezultira rastom izraženog grebena koji može značajno varirati u veličini. Češći kod žena i osoba azijskog podrijetla, torus palatinus pogađa čak jednu četvrtinu svjetske populacije. S druge strane torus mandibularis, koje uzrokuje koštani rast na dnu usta češće je kod muškaraca. I torus palatinus i torus mandibularis su bezopasni i vjerojatno nastaju zbog genetike i/ili bruksizma. Glavni problem je što može učiniti snimanje rengena zubiju malo neugodnim.

8. Fascinantno mnogo ljudi pobijedilo evoluciju i trpi laktozu: Može se činiti da je intolerancija na laktozu problem manjine ljudi, ali otprilike dvije trećine odraslih zapravo ima problema s probavom mliječnih šećera, laktoze, u većoj ili manjoj mjeri. Bebama se daje mlijeko kao opskrba kad se rode - bilo od njihove majke ili drugog sisavca - koje mogu probaviti zbog visoke razine enzima laktaze u njihovim crijevima. Kako ljudi stare, količina laktaze se smanjuje, zbog čega je sve teže probaviti mlijeko. No to znači da je jedna trećina svjetske populacije, oni koji i u odrasloj dobi bez problema piju mlijeko, pobijedila ono što je nekada bila norma. S velikim brojem ljudi koji mogu bez problema piti mlijeko, jesti sir i uživati u drugim mliječnim proizvodima, relativno mali broj pojedinaca koji mogu tolerirati mlijeko zapravo je rastao tijekom tisuća godina. Znanstvenici poput Marka Thomasa sa University College London i Loren Cordain sa Sveučilišta Colorado State pripisuju povećanu toleranciju na laktozu ljudima koji ustraju uspšrkos potencijalnim nuspojava zbog nutritivne vrijednosti mlijeka te razvoju učinkovitih metoda hlađenja.

9. Određivanje spola i spolna diferencijacija su dva prilično odvojena procesa: Desetljećima je bilo široko rasprostranjeno vjerovanje da svi ljudski embriji započinju život kao ženke, kao i svi embriji sisavaca. Ideja da su svi ljudi počeli kao žene temeljila se na istraživanju koje je pokazalo da se muški (ili Y) kromosom nije aktivirao pet ili šest tjedana nakon razvoja embrija. Tvrdnje da embrij ne bi "postao" muškarac ako se Y kromosom ne aktivira, osporene su 2014. Za razliku od puno pasivnijeg pogleda na spolnu diferencijaciju, istraživači su otkrili da kromosome nekih sisavaca zapravo treba "aktivirati" da bi se razvili ženske karakteristike. U 2017., pogled na razvoj embrija postao je još kompliciraniji kada su znanstvenici pronašli proteine koji aktivno eliminiraju muški genetski materijal. Što sve ovo znači? Umjesto da svi ljudi budu defaultno žene , određivanje spola i spolna diferencijacija dva su odvojena biološka procesa. Jedna studija iz 2020. godine utvrdila je da "do šestog tjedna embrionalnog života nije vidljiva spolna razlika u fetusu". Određivanje spola, s druge strane, proizlazi iz "njegovog kromosomskog sastava pri začeću", što uključuje mnogo više od jednostavnog X i Y genetskog materijala.

10. Gotovo nikad ne dišemo na obje nosnice: Ljudi dišu na usta ili nos, ovisno o nizu varijabli. Prilikom disanja na nos, ljudi dobivaju korist od filtracije kroz cilije (nosne dlačice), umjerene temperature i ravnoteže vlage. S dvije nosnice može se činiti da ljudi dišu kroz obje u isto vrijeme, ali u stvarnosti ljudi idu izmjenjuju nosnice, pri čemu većina zraka prolazi kroz jednu nosnicu, a minimalna količina kroz drugu. To se mijenja tijekom dana i zato je, kada imate začepljen nos, disanje na jednu nosnicu mnogo izraženije. Osim što optimizira učinkovitost nosa, ovakva izmjena također pomaže osigurati da ljudi pravilno osjete mirise.

11 Mozak je jedini organ koji je sam sebi dao ime: Kroz povijest, ljudi su nastojali razumjeti organ u svojim glavama – nešto što je zahtijevalo da mu damo ime. Ovisno o tome koga ste pitali u antici, mislilo se da je mozak šupalj, da drži nečiju dušu ili da je centar kognitivnog razuma. Kroz srednji vijek i u 16. i 17. stoljeće, istraživanje anatomije mozga pomoglo je unaprijediti razumijevanje njegove funkcije. Stari Grci su mozak nazivali "phren", izraz koji bi se mogao prevesti kao sinonim za "um" ili "misao". Latinska riječ za mozak je cerebrum, koja se još uvijek koristi u neuroznanosti. Kako su ti jezici, između ostalih, utjecali na razvoj drugih, ljudi su - i njihov mozak - stvarali, koristili i primjenjivali riječi za mozak.