Klimatske promjene usporavaju "pokretnu traku" oceanskih struja koja donosi toplu vodu iz tropa do sjevernog Atlantika. A posljedice će biti katastrofalne.
Klima na Zemlji je dinamična, promjenjiva i nestalna. No, trenutni trend nesmanjenih emisija stakleničkih plinova daje cijelom sustavu golem udarac koji će imati neizvjesne posljedice, a sigurno je samo jedno - temeljito će promijeniti termohalinsku cirkulaciju, odnosno pokretnu traku kombinaciju morskih strujanja koji povezuje četiri od pet oceana i pri tome se objedinjuje u jedinstveni optok globalnih razmjera.
Pokretna traka koja hrani čitavu klimu
Preokretna cirkulacija Atlantika uključuje masivni protok tople tropske vode u Sjeverni Atlantik koji pomaže u održavanju blage europske klime, dok tropima omogućuje da izgube višak topline. Ekvivalentno prevrtanje antarktičkih voda može se naći na južnoj hemisferi. Glavni pokretač je termohalinsko svojstvo vode.
Krajnje pojednostavljeno - kada se more smrzne kod Arktika, u moru ostaje mnogo soli, a ta slanija, hladna voda pada na dno, putuje prema toplijim krajevima, tamo se zagrijava, podiže i putuje prema polovima. No ogromne količine otopljenog leda smanjuju salinitet, a time i usporavaju čitav proces.
Klimatski zapisi koji dosežu 120.000 godina unatrag otkrivaju da se cirkulacija u Atlantiku isključila ili dramatično usporila tijekom ledenih doba. Potom se uključila i zagrijala europsku klimu tijekom takozvanih 'međuledenih razdoblja', kada je klima na Zemlji toplija.
Otkako je ljudska civilizacija nastala prije otprilike pet, šest tisuća godina, cirkulacija u Atlantiku je relativno stabilna. No tijekom posljednjih nekoliko desetljeća otkriveno je zabrinjavajuće usporavanje. Jedna od nedvosmislenih posljedica globalnog zatopljenja je otapanje polarnih ledenih kapa na Grenlandu i Antarktiku.
Kada se ove ledene kape tope, izbacuju ogromne količine slatke vode u oceane, čineći vodu rjeđom i tako smanjuju potonuće guste vode na visokim geografskim širinama. Samo oko Grenlanda se u posljednjih 20 godina otopilo ogromnih pet milijardi tona leda. Ova će se stopa taljenja povećati u narednim desetljećima ako se globalno zatopljenje nastavi nesmanjeno.
Kolaps sjevernog Atlantika i Antarktika koji bi preokrenuo cirkulaciju duboko bi promijenio anatomiju svjetskih oceana.
Prvi na udaru oceanski ekosustav
Voda u dubinima bila bi manje slana, siromašnija kisikom, a gornji slojevi oceana bi ostali bi opustošeni, bez hranjivih tvari koje se podižu kada duboke vode ponovno isplivaju iz oceanskog ponora. Implikacije za morske ekosustave bile bi nesagledive.
S obzirom na to da je topljenje leda na Grenlandu već itekako u tijeku, znanstvenici procjenjuju da je termohalinska cirkulacija Atlantika najslabija barem u posljednjem tisućljeću a predviđaju potpuni kolaps u narednom stoljeću ako emisije stakleničkih plinova ne budu kontrolirane.
Prvo što je simulacija, čiji su rezultati objavljeni u Nature Climate Change pokazala je da se bez prevrtanja Atlantika, južno od ekvatora nakuplja ogromna količina topline.
Ovaj višak tropske atlantske topline gura više toplog vlažnog zraka u gornju troposferu (oko 10 kilometara u atmosferu), uzrokujući spuštanje suhog zraka iznad istočnog Pacifika. Zrak koji se spušta tada jača pasate, koji guraju toplu vodu prema indonezijskim morima. A to pomaže da se tropski Pacifik pretvori u stanje nalik La Niñi.
Australci mogu misliti na La Niña ljeta kao na prohladna i vlažna. No, pod dugoročnim trendom zagrijavanja klimatskih promjena, njihovi će najgori utjecaji biti poplavne kiše, osobito na istoku.
Posljedice sežu do Antarktika
Zatvaranje atlantske pokretne trake moglo bi se osjetiti čak na jugu do Antarktika. Podizanje toplog zraka iznad zapadnog Pacifika izazvalo bi promjene vjetra koji se šire na jug do Antarktika. To bi produbilo atmosferski niskotlačni sustav iznad Amundsenovog mora, koje se nalazi na zapadu Antarktika. Poznato je da ovaj niskotlačni sustav utječe na ledenu ploču i otapanje ledene police, kao i na cirkulaciju oceana i opseg morskog leda sve do Rossovog mora.
Ni u jednom trenutku u povijesti Zemlje, osim divovskih meteorita i supervulkana, naš klimatski sustav nije bio potresen promjenama u sastavu atmosferskog plina poput onoga što danas namećemo našim nesmanjenim izgaranjem fosilnih goriva.
Oceani su zamašnjak Zemljine klime, usporavajući tempo promjena apsorbirajući toplinu i ugljik u ogromnim količinama. Ali postoji povrat, s porastom razine mora, topljenjem leda i značajnim usporavanjem prevrtanja Atlantika koji se predviđa za ovo stoljeće. Sada znamo da ovo usporavanje neće utjecati samo na područje sjevernog Atlantika, na Sjevernu Ameriku i Europu, nego čak i Australiju i Antarktik.
"Te promjene možemo spriječiti razvojem novog gospodarstva s niskim udjelom ugljika. To će promijeniti, po drugi put u manje od jednog stoljeća, tijek Zemljine klimatske povijesti – ovaj put nabolje", zaključuje autor studije Matthew England.
