U literaturi se ne nalazi uvjerljivih podataka o povećanju učestalosti hipraktivnog poremećaja u nas. S jedne strane nije jednostavno postaviti dijagnozu (koji puta se olako postavlja) temeljem točno određenih kriterija.
S druge strane, dio djece koji bi prijašnjih godina bio okarakteriziran kao neodgojenima, zločestima ili s poremećajima čitanja (disleksija) sada bude prepoznat kao skupina koja ima hiperaktivni poremećaj, pa se može dobiti dojam veće učestalosti. Premda potpuno izlječenje od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću danas još nije moguće, primjenjuju se različiti pristupi da bi se barem kontrolirali simptomi i ublažili specifični problemi djeteta i obitelji. Kako se svi simptomi i popratne teškoće ne javljaju kod sve djece, a različita je i njihova etiologija, primjenjuju se različiti postupci kojima se djeci može pomoći da se ne osjećaju manje vrijednima i da se donekle uspješno snalaze u obitelji, školi ili odnosu s vršnjacima.
Najbolji rezultati se postižu ako se djeluje odmah čim se detektira problem, jer se tako može prevenirati ili bar ublažiti pojava dodatnih teškoća u obliku poremećaja u ponašanju (agresivnost npr.) i psiholoških problema. U literaturi se kao najučinkovitiji i znanstveno provjereni navode psihosocijalni pristupi i farmakoterapija, s preporukom njihove kombinacije.
Liječenje se u pravilu počinje pedagoško-edukativnim i bihevioralno-kognitivnim programom, a ako uspjeh izostaje, uvodi se farmakološka terapija. Na žalost, u neke djece moramo odmah početi s medikamentoznom terapijom.
Doc.prim.dr.sc. Milivoj Jovančević pedijatar
