Paul Kvinta, suradnik National Geographica, čuo je za neobičan fenomen koji postoji isključivo na dalmatinskim otocima tj. među populacijom naših bodula. Svi oni pate od posebnog stanja zvanog 'pomalo'. Tako je Paul počeo svoj opis života na predivnim hrvatskim otocima.
arti-201104280053006Jedan od onih koji dokazano pate od 'pomalo' je i Jure Kvinta, svjetioničar na izoliranom i bajkovitom mjestu Lastovu, piše Paul. Dopisnik čuvenog časopisa nahvalio je ljepotu otoka i istaknuo da Hrvati osim 1.244 otoka posjeduju i 48 vrlo zanimljivih svjetionika. Mogućnost da naslijedi jednog potaknula ga je, šali se, da upozna svog prezimenjaka, utvrdi moguće srodstvo i pravo nasljeđa.
Što se tiče fenomena 'pomalo', stanje nije tako očigledno. Prve znakove primijetio je tek na palubi trajekta koji plovi iz Splita za Lastova. Tad je shvatio da podmukli utjecaj 'pomalo' počinje nagrizati putnike te da je većina, kad su prošli kraj Brača, odbacila dobar dio odjeće. Jedna plavuša se tako odlučila sunčati u grudnjaku na palubi. Kad su stigli do Hvara, dlakavi, sredovječni muškarci njemu s desna, odbacili su majice, pokazali junačka prsa i naručili još piva. Do Korčule je situacija izmakla kontroli pa su i mladići na trajektu zapalili lule i ostali samo u boksericama.
'Nakon Korčule stanje se dodatno pogoršalo,' piše Paul.
Do obale Lastova grudnjak je sasvim nestao, dlakavi muškarci su dobili pojačanje i svi su gromoglasno pjevali na hrvatskom. Baka do njega rekla je samo: 'Pomalo'.
Pomalo, objasnila mu je 80-godišnja putnica iz Italije, je dalmatinska filozofija života koja sugerira kombinaciju opuštenosti i sporosti, života bez problema, ideje da će sve biti 'možda sutra' i potrebe za još jednom kavom.
I to je sasvim u redu, rekla je baka, osim ako misliš nešto postići u životu. 'Na Korčuli imam 400 godina staru kuću. Tu treba rada. Mislite da ovdje mogu naći ljude koji će raditi u kući? Pogledajte ih! Mama mia! To je nemoguće!,' objasnila mu je.
Srdačno grljenje s davno izgubljenim rođakom Jurom koje je s nestrpljenjem očekivao nije se zbilo. Na Lastovu ga dakako nitko nije dočekao. Ostavši sam u pristaništu s koferom nazvao je svjetioničara.
'Jure, ovdje Paul Kvinta.'
'Ne mogu po tebe,' rekao je pospanim glasom i dodao: 'Uzmi taksi'.
Pomalo. I onda je nekako došao i 'taksi'. Pomalo je došlo i upoznavanje s njegovom ženom Nadom koja ga je pomalo primila u kuću dok se suprug polako vrati doma. Na pregršt pitanja koje joj je Paul uputio ona je tek blago protestirala: 'Pomalo, pomalo.' Svaki pokušaj rada omela je kava. Pomalo je upoznao i svjetioničara, smisao uzvika 'Zivjeli!', popodnevnog spavanja i lastovske zabave.
Unatoč upozorenju stare Talijanke korijeni su proradili pa je Paul na koncu odlučio prihvatiti 'pomalo'. Pomalo 'Jedi Kvinta', pomalo 'pij Kvinta' pa su ga i bez potrebnih dokumenata Jure i Nada prihvatili kao člana obitelji.
'Smijali smo se. Plakali. Nije bilo ni trunke dokaza da smo rodbinski povezani, pa ipak, uz pomoć misterioznog utjecaja pomalo, Jure i Nada velikodušno su me prihvatili kao dio obitelji. Što se tiče prava nasljedstva na svjetionik, to je postalo mjesto koje mogu slobodno zvati svojim domom,' zaključio je Paul.
Vezani članci:
arti-201104140316006 arti-201103280610006
