Biblija nigdje ne navodi točan datum Isusova rođenja. Premda je dio povjesničara taj događaj stavljao u proljeće, zbog priče o pastirima koji čuvaju stoku i nekih drugih detalja, u četvrtom stoljeću je, ukazom pape Julija I., kao datum slavljenja Isusovog rođendana određen 25. prosinac. Crkveni vrh je, naime, odlučio da je potrebna kršćanska alternativa popularnoj poganskoj proslavi zimskog solsticija, koja je padala u to vrijeme.

Od karolinških vremena pa sve do uvođenja gregorijanskog kalendara u šesnaestom stoljeću, u crkvenim je rokovnicima Nova godina započinjala Božićem.

Autor prve sačuvane božićne čestitke bio je talijanski grof Niccolò Monte Mellini, koji je 1709. godine prijateljima i rodbini poslao nekoliko stihova s lijepim željama za taj blagdan. Iako je zamisao bila pozitivno prihvaćena, slanje čestitki za Božić proširilo se tek u devetnaestom stoljeću, kad su dvije tiskare u Milanu počele štampati razglednice s prigodnim crtežima.

Običaj darivanja siromašnih na Božić datira od desetog stoljeća i povezuje se uz češkog kralja Vaclava. Prema legendi, altruistični vladar je kroz prozor svoje palače vidio staroga promrzlog siromaha, koji je na ulici skupljao drva za ogrjev. Sažalivši se, napunio je košaru hranom i odnio mu je, a od tog dana redovito je priređivao božićne gozbe za svoje najsiromašnije podanike.

“Tihu noć”, jednu od najpoznatijih božićnih pjesama na svijetu, 1816. je napisao pomoćni župnik austrijskog gradića Oberndorfa Joseph Mohr. Dvije godine kasnije, stihove je pokazao svome učitelju, orguljašu Franzu Gruberu, koji ih je uglazbio. Pjesma se danas izvodi na više od tristo jezika, a UNESCO ju je 2011. godine proglasio svjetskom kulturnom baštinom.

Još su pretkršćanska germanska plemena u prosincu palila svijeće na vijencima od zimzelena kao znak nade u dolazak proljeća. Kršćani su običaj preuzeli u srednjem vijeku, kad zimzeleno granje počinje simbolizirati vječni život, a četiri svijeće dolazak Isusa. Svaka je nosila ime: prva je bila prorokova, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela.

Običaj ukrašavanja stabala za blagdane raširio se u šesnaestom stoljeću, prvo u Njemačkoj a potom u ostatku Europe. Prva božićna drvca izrađivana od obojana gusjeg perja. Kitila su se jabukama, koje su simbolizirale plodove s Drva spoznaje, i hostijama. U Hrvatskoj je taj običaj prihvaćen tek sredinom devetnaestog stoljeća, a domovi su se prije toga za Božić ukrašavali cvijećem, plodovima i zelenilom, što je bilo zaduženje djece.

Vikinški bog Odin preteča je modernog Djeda Božićnjaka. Prema mitu, Odin je jahao letećeg konja Sleipnira (preteča Djedičnih sobova), koji je imao osam nogu. U zimsko doba, djeci je donosio darove, ali i kažnjavao onu koja su bila nestašna. Mališani bi napunili svoje cipelice i čizmice darovima za Sleipnira.

U austrijsko selo Christkindl (u prijevodu “dijete Isus”) stiže na tisuće pisama naslovljenih na malog Isusa. Tamošnja pošta od 1950. godine odgovara svima koji pišu, a poštanski žig se mijenja svake godine.

Imela, okrugli zimzeleni grm koji kao poluparazit raste na drveću, u nekim zemljama ima značajnu simboliku tijekom proslave Božića. Vješa se iznad ulaznih vrata, a običaj je da se dvoje koji se sretnu ispod nje poljube. Priče o magičnim moćima imele datiraju iz davnih vremena. Keltski svećenici, druidi, ovu su biljku smatrali svetom, pa su je ritualno sjekli zlatnim srpom i nikad nisu dopuštali da dotakne tlo. Budući da je jedna od rijetkih biljaka koja cvate zimi, smatrali su je lijekom za neplodnost, a vjerovali su i da ima moć otjerati zlo iz kuće. Vikinzi su pak smatrali da imela može probuditi mrtve.

Američki puritanci Božić su smatrali dekadentnom poganskom svetkovinom, pa su u razdoblju od 1659. do 1681. godine sa pet šilinga globili one koji su obilježavali ovaj dan. Neki od puritanskih vođa čak su one koji su slavili Božić proglašavali neprijateljima kršćanstva.