U serijalu Net.hr produkcije "Pitaj što hoćeš" ugostili smo umirovljenog policajca Branka Lazarevića koji je odgovarao na vaša pitanja. U ovom serijalu ćemo ugostiti osobe različitih zanimanja, one žigosane od društva, pa i ljude s pričama kojima biste često postavili pitanje, a ne možete. Pratite naše društvene mreže jer ćemo tamo od vas tražiti pitanja koja biste postavili našem idućem gostu.
U nastavku donosimo odgovore koje ste željeli saznati od umirovljenog policajca i kriminalističkog inspektora Branka Lazarevića.
NET.HR: Koliko ste knjiga do sada napisali?
LAZAREVIĆ: Dosad imam šest objavljenih i još dvije napisane knjige. Napravio sam sažetak najzanimljivijih kriminalističkih obrada koje su se obavljale u vrijeme kad sam ja bio policajac u Đorđićevoj. U jednoj knjizi pišem o potrazi dječaka za mrtvim ocem. U pitanju je jedan desetogodišnji dječak koji je s Kosova, iz Kosovske Mitrovice, krenuo pješice u Hrvatsku da traži očev grob jer je saznao da mu je otac kao hrvatski vojnik poginuo negdje u Hrvatskoj i da je u Hrvatskoj pokopan. On je tako malen krenuo pješice u Hrvatsku, onda je završio u Skopju.
Iz Skopja je čudnim nekim putevima prešao u Istanbul. U Istanbulu je bio beskućnik nekih pola godine. Spavao je u parku na klupama i hranio se isključivo iz kanti za smeće i onda ga je neka obitelj usvojila. On je u toj obitelji bio šest godina pod lažnim imenom. Kasnije se saznalo kako se zove i sve, no međutim priča ima sretan završetak. Otac od tog dječaka je ipak živ, nije poginuo. Knjiga je istina i zato kad sam govorio o Mateju Perišu, uvijek govorim da jako, jako treba biti oprezan jer životni putevi su čudni i nepredvidivi.
NET.HR: Kako ste usklađivali posao i roditeljstvo?
LAZAREVIĆ: Bilo mi je jako jako teško, ja sam bio šef odsjeka za očevide. U to vrijeme me supruga napustila. Napustila je i mene i dijete. Ne zamjeram joj to što je ona mene napustila, za puno toga sam kriv i sam. Jednostavno sam previše radio. Ja sam jedan od rijetkih koji sam stavljao posao na prvo mjesto jer sam smatrao da onaj tko živi sa mnom mora imati razumijevanja za moj posao. Ona nije imala razumijevanja i otišla je, ostavila mi je kćer.
Gorana je tada imala osam godina i živjela je sa mnom. Teško je bilo i njoj i meni. Svaka sumnjiva smrt je meni prošla kroz ruke. Ja sam o tome bio obaviješten, izlazio sam na mjesto događaja. Često noću nije smjela ostati doma pa je išla sa mnom. Imao sam službeni automobil i onda bi ona išla sa mnom. Dok sam ja bio na očevidu, ona bi spavala u automobilu. Negdje u pol noći odem u drugo selo ako ima neko ubojstvo i tako i mi se tamo odvezemo, ona spava u autu, ja radim i tako to. Bilo je dosta teško, ali izdržali smo. Sve se izdrži.
NET.HR: Pod kojim ste sve pseudonimima pisali?
LAZAREVIĆ: Počeo sam pisati na nagovor profesora s policijske akademije Dujmović Zvonimira. On me nagovorio da napišem neke članke kad smo studirali tamo, o trovanju ugljičnim monoksidom... On je bio urednik jednog policijskog glasila, priručnika za obrazovanje policijskih djelatnika. Jednom mjesečno je izlazio taj priručnik i išao je po cijeloj Hrvatskoj. Ja sam napisao nekoliko članaka stručnih. Jedno vrijeme sam držao presice u policijskoj upravi i dolazili su na presice Mladen Stražimir, Dušan Miljuš, Miran Barić, Damir Smrtić i mnogi drugi novinari. Primicala se zima, imali smo jednu temu o trovanju ugljičnim monoksidom, kako se zaštititi. Oni su trebali napisati neki članak pa sam im rekao da nemam vremena s njima ovdje razgovarati, jer sam imao nekog posla. Dao sam im taj moj članak, priručnik. Tu vam je sve, prepišite to, rekao sam im. Pisao sam pod pseudonimom Drago Horvat.
Što je sve rekao Branko Lazarević pogledajte u videu.
