1. Razdvajanje blizanaca: Klinički psiholozi predvođeni Peterom Neubauerom 1960-ih i 1970-ih izveli su tajni eksperiment u kojem su odvojili blizance i trojke jedne od drugih i dali ih na posvajanje kao jedince. Eksperiment, za koji se tvrdi da ga je dijelom financirao Nacionalni institut za mentalno zdravlje, izašao je na vidjelo kada su se trojica braće trojki slučajno našla 1980. godine. Nisu imali pojma da imaju braću. David Kellman, jedan od trojki, bio je bijesan zbog eksperimenta: "Ukrali su nam 20 zajedničkih godina", rekao je Kellman za Orlando Sentinel. Njegov brat Edward Galland počinio je samoubojstvo 1995. u svom domu. Dječji psihijatri koji su vodili studiju - Peter Neubauer i Viola Bernard - prema novinskim izvješćima nisu pokazali kajanje, dijelom iz zbog toga što su bili uvjereni da čine nešto dobro za djecu, razdvajajući ih kako bi mogli razviti svoje individualne osobnosti, rekla je Bernard. Ipak, kasnije je priznala: "Mislili smo da sve znamo, igrali smo se Boga". Što je Neubauer naučio iz svog tajnog "zlog" eksperimenta, može se samo pretpostaviti, budući da su rezultati kontroverzne studije pohranjeni u arhivu na Sveučilištu Yale, a ne mogu se otpečatiti do 2066.

2. Mengeleovi eksperimenti: Možda najzloglasniji eksperimenti svih vremena bili su oni koje je proveo Josef Mengele, poznat i kao "anđeo smrti", SS liječnik u Auschwitzu tijekom Holokausta. Mengele je u vlakovima logoraša tražio blizance na kojima je eksperimentirao, nadajući se da će dokazati svoje teorije o rasnoj nadmoći Arijevaca. Mnogi su u tom procesu umrli. Također je prikupio oči svojih mrtvih "pacijenata", prema Memorijalnom muzeju holokausta SAD-a. Nacisti su koristili zatvorenike za testiranje tretmana zaraznih bolesti i kemijskog ratovanja. Drugi su bili prisiljeni na niske temperature i niskotlačne komore za eksperimente u zrakoplovstvu. Nebrojeni zatvorenici podvrgnuti su eksperimentalnim postupcima sterilizacije. Jednoj ženi, Ruth Elias, grudi su vezali koncem kako bi SS liječnici proučavali koliko dugo treba novorođenoj bebi da umre od gladi. Na kraju je jedna sestra djetetu ubrizgala smrtonosnu dozu morfija kako ne bi dulje patilo. Neki od liječnika odgovornih za te zločine kasnije su suđeni kao ratni zločinci, ali Mengele je pobjegao u Južnu Ameriku. Umro je u Brazilu 1979. od srčanog udara.

3. Japanska jedinica 731: Tijekom 1930-ih i 1940-ih, japanska je carska vojska provodila biološko ratovanje i medicinska testiranja na civilima, uglavnom u Kini, pod vodstvom generala Shiroa Ishiija, glavnog liječnika u Jedinici 731. Broj smrtnih slučajeva ovih brutalnih eksperimenata je nepoznat, ali čak 200.000 ih je možda umrlo, procjenjuje povjesničar Sheldon Harris prema izvješću New York Timesa iz 1995. godine. Proučavane su brojne bolesti kako bi se utvrdila njihova potencijalna upotreba u ratovanju. Među njima su bile kuga, antraks, dizenterija, tifus, paratifus i kolera, prema radu dr. Roberta KD Petersona za Sveučilište Montana. Počinjena su brojna zlodjela, uključujući zarazu bunara kolerom i tifusom te širenje buha zaraženih kugom po kineskim gradovima. Prema Petersonu, buhe su bačene u glinenim bombama na visinu od 200-300 metara i nisu ostavile nikakav trag. Zatvorenici su marširali po hladnom vremenu, a zatim su eksperimentirali kako bi se odredio najbolji tretman za ozebline. Bivši pripadnici jedinice ispričali su medijima da su zatvorenici bili dozirani otrovnim plinom, stavljeni u tlačne komore dok im oči nisu iskočile, pa čak i secirane dok su živi i pri svijesti. Nakon rata, američka vlada pomogla je da eksperimenti ostanu tajni kao dio plana da Japan postane saveznik iz hladnog rata, navodi Times. Tek kasnih 1990-ih Japan je prvi put priznao postojanje postrojbe, a tek 2018. su otkrivena imena tisuća pripadnika jedinice.

4. 'Monstruozna studija' mucanja: Logopedi sa Sveučilišta Iowa 1939. pokušali su dokazati svoju teoriju da je mucanje naučeno ponašanje uzrokovano tjeskobom djeteta oko govora. Nažalost, način na koji su to odlučili je pokušati izazvati mucanje kod siročadi govoreći im da su osuđeni da počnu mucati u budućnosti. Istraživači su sjeli s djecom u Domu za siročad vojnika i mornara u Ohiju i rekli im da pokazuju znakove mucanja i da ne smiju govoriti osim ako nisu sigurni da će govoriti ispravno. Eksperiment nije izazvao mucanje, ali je nekadašnju normalnu djecu učinio tjeskobnom, povučenom i šutljivom. Budući studenti patologije Iowe nazvali su studiju "Studija čudovišta", prema članku New York Timesa o istraživanju iz 2003. godine. Troje preživjele djece i nasljednici troje drugih na kraju su tužila Iowu i sveučilište. Godine 2007. Iowa se nagodila za ukupno 925.000 dolara.

5. Burke i Hare: Sve do 1830-ih, jedina legalno dostupna tijela za proučavanje anatomije bila su ona pogubljenih ubojica. Pogubljeni ubojice su relativna rijetkost, pa su mnogi anatomi kupovali tijela od pljačkaša grobova - ili su sami pljačkali. "Otimanje tijela kao 'profesionalno' zanimanje nije se zapravo počelo oblikovati sve do kraja 18. stoljeća", piše Suzie Lennox, autorica knjige Bodysnatchers. "Do tada su studenti i anatomi sami pljačkali groblja". Vlasnik pansiona u Edinburghu William Hare i njegov prijatelj William Burke pronašli su način da dostave svježe leševe na stolove za anatomiju u Edinburghu, a da nisu ukrali tijelo. Od 1827. do 1828., dvojica muškaraca ugušili su više od desetak stanara u pansionu i prodali njihova tijela anatomu Robertu Knoxu, prema knjizi Mary Roach "Stiff: The Curious Lives of Human Cadaver. Knox očito nije primijetio (ili nije mario) da su tijela koja su mu njegovi najnoviji dobavljači donosili sumnjivo svježa, napisao je Roach. Burke je kasnije obješen zbog svojih zločina, a slučaj je potaknuo britansku vladu da ublaži ograničenja za seciranje. "Skandal je doveo do Zakona o anatomiji iz 1832. koji je učinio veći broj leševa legalno dostupnim školama", rekao je Malcolm McCallum, kustos Anatomskog muzeja u Edinburghu u intervjuu za All About History. "Ako ste umrli u azilu ili bolnici, a niste imali rodbinu ili sredstva za pokrivanje troškova pogreba, vaše tijelo bi išlo u škole na seciranje. Najvažnije je da su institucije koje su davale leševe bile povezane s nastavnim bolnicama".

6. Eksperimentalna kirurgija na robinjama: Otac moderne ginekologije, J. Marion Sims, stekao je velik dio svoje slave radeći eksperimentalne operacije (ponekad i nekoliko po osobi) na robinjama, prenosi The Atlantic. Sims je do danas ostao kontroverzna figura, jer je stanje koje je liječio kod žena, veziko-vaginalna fistula, uzrokovalo strašnu patnju. Žene s fistulama, rascjepom između rodnice i mjehura, bile su inkontinentne i često ih je društvo odbijalo. Sims je operacije izvodio bez anestezije, dijelom zato što je anestezija tek nedavno otkrivena, a dijelom zato što je Sims vjerovao da operacije "nisu dovoljno bolne da opravdaju gnjavažu", kako je rekao u predavanju prema NPR-u. Još uvijek postoje polemike o tome bi li Simsove pacijentice pristale na operacije da su znale što ih čeka i da su uopće imale slobodu izbora. Ipak, napisao je profesor socijalnog rada na Sveučilištu Alabama Durrenda Ojanuga u Journal of Medical Ethics 1993. godine, Sims je "manipulirao društvenom institucijom ropstva kako bi izvodio eksperimente na ljudima, što je prema bilo kojem standardu neprihvatljivo."

Gvatemalski eksperiment: Mnogi ljudi pogrešno vjeruju da je vlada namjerno zarazila sudionike Tuskegeeja sifilisom, što nije bio slučaj. No, rad profesorice Susan Reverby nedavno je razotkrio vrijeme kada su istraživači američke službe za javno zdravstvo radili upravo to, ali u Gvatemali, prema Wellesley Collegeu. Između 1946. i 1948. Reverby je otkrio da su američka i gvatemalska vlada zajedno sponzorirali studiju koja je uključivala namjernu infekciju 1500 gvatemalskih muškaraca, žena i djece sa sifilisom prema The Guardianu. Studija je bila namijenjena testiranju kemikalija kako bi se spriječilo širenje bolesti. Prema Michaelu A. Rodriguezu u radu iz 2013.; "Eksperimenti nisu provedeni u sterilnom kliničkom okruženju u kojem su bakterije koje uzrokuju spolno prenosive bolesti davane u obliku cijepljenja iglom ili pilule uzete oralno. Istraživači su sustavno i iznova zlostavljali duboko ranjive pojedince, od kojih su neki bili najtužniji i najočajniji, a Reverby je otkrila da su osobe koje su dobile sifilis dobile penicilin kao lijek, ali zapisi koje je otkrila ne ukazuju na daljnje praćenje ili informirani pristanak sudionika. Dana 1. listopada 2010. državna tajnica Hilary Clinton i tajnica zdravstva i ljudskih službi Kathleen Sebelius izdale su zajedničku izjavu u kojoj se ispričavaju za eksperimente.

8. Tuskegee studija: Najpoznatiji propust u medicinskoj etici u Sjedinjenim Državama trajao je 40 godina. Godine 1932., prema Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, američka javna zdravstvena služba pokrenula je studiju o zdravstvenim učincima neliječenog sifilisa kod crnaca. Istraživači su pratili napredovanje bolesti kod 399 crnaca u Alabami, a također su proučavali 201 zdravog muškarca, rekavši im da se liječe od "loše krvi". Zapravo, muškarci nikada nisu dobili adekvatan tretman, čak ni 1947. godine kada je penicilin postao raširen lijek za sifilis. Tek kada je novinski članak iz 1972. izložio studiju javnosti, dužnosnici su ga zaustavili.

9. Stanfordski eksperiment: Godine 1971. Philip Zimbardo, sada profesor emeritus psihologije na Sveučilištu Stanford, krenuo je testirati "prirodu ljudske prirode", kako bi odgovorio na pitanja poput "Što se događa kada dobre ljude stavite u zle situacije?" Metoda kako je tražio odgovor nije bila nimalo etička. Osnovao je zatvor i platio studentima da glume čuvare i zatvorenike, koji su se neizbježno pretvarali u nasilne čuvare i histerične zatvorenike. Dvotjedni eksperiment je prekinut nakon samo šest dana jer su stvari brzo postale kaotične. "U samo nekoliko dana naši su čuvari postali sadisti, a naši zatvorenici depresivni i pokazivali znakove ekstremnog stresa", izjavio je Zimbardo, prema Times Higher Educationu. Stražari su se, prilično od samog početka, užasno ponašali prema zatvorenicima, ponižavajući ih skidajući ih do gola i prskajući im tijela kemikalijama za čišćenje i općenito ih uznemiravajući, prema stranici Stanford Prison Experimenta. Ispostavilo se da, prema izvješću na Mediumu, novinskoj publikaciji, u lipnju 2018. čuvari nisu sami postali agresivni - Zimbardo je poticao nasilno ponašanje - a neki su zatvorenici glumili svoje emocionalne slomove. Na primjer, Douglas Korpi, zatvorenik-dobrovoljac, rekao je da je lažirao slom kako bi ga prijevremeno pustili kako bi mogao učiti za ispit. Unatoč tome, Stanfordski zatvorski eksperiment bio je temelj shvaćanja psihologa, pa čak i povjesničara o tome kako čak i zdravi ljudi mogu postati zli kada se stave u određene situacije, prema Američkom udruženju psihologa.