"Očeva obitelj je iz Nikšića, tamo smo pokopali malog Zlatka, to je bila tuga za sve nas. Kad god dođe taj mjesec, Maja i ja, sami podijelimo tu tugu i uvijek razmišljamo koliko bi bio da je ostao živ, ali to je život. Nikada čovjek ne zna što mu se može dogoditi u životu. Idete ulicom, pa vas udari auto, a niste se tome nadali. Bio je beba, imao je tri i pol mjeseca, ime sam mu dao Zlatko, po mom kumu koga sam jako volio", rekao je pjevač Željko Samardžić za Blic.
"Sjećam se tog perioda, moja pokojna baka je došla na babine, prvi put da vidi svog praunuka, za nju je bio veliki šok kada se sve dogodilo. U Crnoj Gori je muška glava velika stvar. Nikada to neću zaboraviti. Obiteljski smo išli svi iz Mostara u Nikšić da odradimo te obrede".
Željko je bio ranjen tijekom rata kada ga je granata pogodila u leđa.
"Bio sam ranjen metkom i kada sam došao na pregled doktori su rekli da "smo birali put da vam nanese manje štete, ne bi izabrali tako dobar". Za mene je to bilo jako bolno. Otac mi je rekao da ne izlazim nikud, da ja ne znam što su granate. No svi smo bili u haosu i htjeli smo jedni drugima pomoći. Kad vratim film u te dane i trenutke, počinjem se znojiti. I sad nekad u snu, gledam taj metak koji ide prema meni. Ne volim se prisjećati toga", zaključio je.
