Ivica Vidović bio je jedan od najistaknutijih filmskih glumaca koji su se pojavili na prijelazu u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Diplomiravši na Kazališnoj akademiji u Zagrebu 1963. godine, prvi je glumački angažman dobio u Hrvatskom narodnom kazalištu. Upravo je Vidović u hrvatski i ondašnji jugoslavenski film unio novi tip antijunaka i gubitnika.

Velike uloge obilježile su njegovu glumačku karijeru. Igrao je ideal borca NOB-e u "Zasedi" Živojina Pavlovića; "beckettovskog" junaka u iščekivanju u filmu "Idu dani"; Fadila Hadžića, prigradskog marginalca u filmu "Kužiš stari moj" Vanče Kljakovića; usamljenog intelektualca u "Ritmu zločina" i "Čovjeku koji je volio sprovode".

Svoju prvu suprugu, istaknutu glumicu Mirjanu Mlinarić Ivica je upoznao davne 1972. godine na snimanju serije "Psihopati". Iako je njihov brak trajao samo tri godine, do zadnjeg dana njegova života ostali su u sjajnim odnosima. Plod njihove ljubavi bio je i Minjin najstariji sin Luka. Otprilike u isto vrijeme 2010. godine oboje su saznali da su teško bolesni i u tome periodu su bili posebno bliski. Nakon Vidovićeve smrti, Mirjana je izjavila: "Bio mi je velika potpora jer smo se oboje istodobno razboljeli".

Ipak, Ivičina najveća ljubav i podrška bila je srpska glumica Gordana Gadžić. Upoznali su se u Samoboru, na snimanju filma "Čovjeka koji je volio sprovode": "Upoznala sam ga na glumačkim probama. Iako sam ga i voljela i poštovala, nije tu bilo fascinacije. Ni on nije bio oduševljen Tadićevim izborom glavne junakinje, za što će ga uskoro, po Zoranovim riječima, stići ‘odgovarajuća i sasvim primjerena kazna’. Ne sjećam se da je bilo nekog posebnog klika. Kad danas o tome razmišljam, mislim da me moje dotadašnje iskustvo dovelo do spoznaje da pored sebe želim istinitog i odanog čovjeka. Ivica je bio gromada od čovjeka, veliki tip. Jer toliko je velikih umjetnika i lažnih ljudi oko nas, toliko opsjene, a ispod je samo mali uznemireni ego. Naravno da se sve mora osjetiti i dodirom, poslušati šapat kože, inače ništa od veze", ispričala je u jednom intervjuu.

"Kad god smo kasnije zajedno radili, to nas je liječilo. Sve čvorove koji su se zapetljali među nama smo razmrsili, liječili zajedničkim radom. To nas je činilo boljima i mekšima i u privatnom životu, odražavalo se na privatni odnos", ispričala je Gordana koja je u braku s Ivicom dobila dvoje djece, Anu i Filipa.

Devedesete su život ovo dvoje glumaca izokrenule naopačke. Ivici su kolege glumci većinom okrenuli leđa, a Vidovići su živjeli s gorčinom: "Tada nisam ništa pretpostavljala i u tadašnjim okolnostima birala sam najmanje zlo. Čak se ni sa svojim roditeljima u Beogradu nisam oprostila na neki dramatičan i definitivan način. Zapravo, Ivica i ja u postojećem povijesnom i političkom klinču nismo imali puno opcija. Ivičin dolazak u Beograd nije bio moguć zbog same prirode rata u Hrvatskoj – sjetite se iskustva Mire Furlan – i on se u Zagreb više ne bi mogao vratiti, nego bi od te izopćenosti, sigurna sam, vrlo brzo umro. Iako sam uvjerena da bi tamo naš profesionalni život bio oboma dostupan, vjerojatno i sadržajniji. Opcija odlaska u treće zemlje za nas nije bila rješenje, što zbog Ivičinih godina, što zbog nepoznavanja jezika. Beograd sam napustila u lipnju 1992., naš sin Filip bio je napunio godinu dana i bio je to posljednji trenutak da okupimo našu malu obitelj", priznala je za Portalnovosti.com

U istom je intervjuu Gordana opisala i što im se dogodilo kada su se iz Dubrovnika odlučili vratiti u Zagreb: "Nakon Dubrovnika vratili smo se u Zagreb, gdje nas je tek dočekao apsolutni muk iz kojeg se mogla iščitati bogata paleta značenja. Tu je počeo pravi košmar. Našli smo se u egzistencijalnom vakuumu, bez ičije podrške, izolirani i obilježeni i ja sam nekoliko mjeseci morala biti na lijekovima. Uslijedile su godine teške besparice i sve tamo negdje do 1996. naš primarni životni zadatak bio je kako preživjeti. Ne znam jesmo li mogli biti mudriji, ali svojim pristankom da tako nezaštićeni ostanemo ovdje, svojim u suštini defanzivnim životnim odabirom, mi smo prihvatili krivnju i križ trajne marginalizacije. Naprosto, u tako kontaminiranom prostoru naša ‘mješovita priča’ nije pronalazila svoje mjesto pod suncem. A za mene je to značilo pristajanje da u profesionalnom smislu postanem invalid".

Kako to obično biva, u cijelu se priču upleo i "prst sudbine" pa su 1997. započeli rad na samostalnom projektu "Ay, Carmela". Radilo se o komadu o nasilničkoj prirodi militantnog režima u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, o prikraćenom življenju u neslobodi i okruženju gdje klauni i beskičmenjaci prolaze, dok časni i uspravni bivaju ušutkani i zaustavljeni. Premijera predstave "Ay, Carmela" ujedno je bio i početak Teatra Rugantino, kojeg su supružnici zajedno osnovali i koji sjajno "posluje" i dan danas.

Nakon Ivičine smrti, Gordana je o njemu odlučila napisati i monografiju: "Trebala mi je Ivičina blizina, na bilo koji način, to me je smirivalo. Polako je sazrijevala i misao da je Ivičinu ostavštinu važno sačuvati, prije svega za našu obitelj, pa onda, možda, i za društvo u kojemu je živio", priznala je.