Savršenstvo nježnosti i stiha domaćeg pop rocka

Razmetati se velikim riječima u kontekstu remek djela na domaćoj glazbenoj sceni često je potraga za proustovim izgubljenim vremenom i sličnim goeteovskim egzistencijalizmima naspram kojih se borbe s vjetrenjačama klasičnih junaka doimaju prilično suvislim i smislenim potezima.

Junaci na ovim terenima osim ako imaju domoljubna obilježja ili su prepuni nacionalne strasti nisu raširenim rukama dočekivana vrsta. Još pogotovo ako se junače tek i samo pjesmama u kojima zarezuju intimom.

Do trena kada puni opreza i skepse ne date priliku preslušati novi album negdašnjeg frontmena Ramireza, danas kormilara sebe samoga i skupine pratećih svirača u akustično šarenoj kombinaciji – Pavel.

Naime, taj je čovjek sasvim nehotično odgovoran za kapitalno remek djelo domaće pop rock glazbe i album koji svojom emotivnom snagom, pismenosti, lirikom, teksturama, metaforama, aranžmanima i inim dosjetkam a bez imalo pretjerivanja i navijačkog rasploženja zasjenjuje djela poput Dedićevog najboljeg uključujući Čovjek kao ja, Homo volans, Kino Sloboda, Na zlu putu, dok ljude poput preforsiranog i pretjeranog lažnjaka Bareta i sličnih nacionalnih ‘heroja’ čini smiješnima stavljajući ih natrag na pravo mjesto.

Malo je biti impresioniranim, a više osjećati se nagrađenim, imati prilike uživati u ovoliko jednostavnom a efektnom albumu. Djelo je to koje krije najnježniji i najljepši komadić ljubavne lirike odavno prosut na ovim prostorima (Zbog tebe), skriveni prekrasni back vokal glumice Ive Visković koji podsjeća koliko se senzualnim može biti iz drugog plana i koji intrigira stoljećima već najavljivanim njenim solo albumom (Kalifornija).

Zagasita je to ljepota u kategoriji onih skoro zaboravljenih uloga Tatiane Giorgi u Gustafima, Ane Stunić kod negdašnjeg momka na albumu Punog kufera ili Ivane Rushaidat kad se još drugačije prezivala.

Pavelovo razoružavanje počinje već od uvodnog cinizma Život je fer i sve je predivno čiji će crescendo uz glasiće Dječjeg zbora Franjo Lučić iz Velike Gorice naznačiti vrijeme ježenja.

Sve si gluplji što stariji bivaš, naslovna ili zaključna Uspavanka za A.Š. šarmirat će jednostavnošću i onim toliko prizivanim pjesmama s velikim P. Sjeta klizne iz cella Stanka Kovačića i klavira Jurice Hotka dok narator vodi za ruku od Samo se dobri dani broje, dotle se svi britansko američki heroji s akustičnim gitarama i nostalgijom u venama mogu igrati skrivača pred komadima poput Večeras, Sve u svoje vrijeme ili latiniziranoj Laissez faire u kojima je proniknuo genom ženskih odlazaka na način i manirima najboljeg i najpikantnijeg Balaševića.

Vrhunac albuma je akustično bijesni komad Nedjeljna popodne čiju je glazbenu lakoću i stihovnu supremaciju prilično teško dočarati spomenete li samo da nikada nitko u povijesti domaće glazbe nije toliko smisleno i efektno spojio u naznakama obgrljene rime jednu nedjelju u Samoboru kada se jedu kremšnite i pušenje onog prostog muškog spolnog organa. Otkriti o čemu se radi trebao bi biti zadatak z a svakog iole zainteresiranog slušatelja rezigniranog domaćom mrtvom pop ponudom.

Aljoša je na ovom albumu nadogradio debitanski potpis unapređujući vatromet povremeno naznačen već u Ramirezu (Otjeraj me, Loš (treća), Sedam) uspjevajući pomiriti ono vječno zagonetno, emotivno i tehnički zahtjevno.

Odgonetajući kako se biva istovremeno emotivno jakim a glazbeno smislenim i efektnim Šerić se prometnuo u vodećeg domaćeg kantautora. Ne žrtvujući pritom ništa od stiha do stiha, metafore do metafore, poruke do poruke, ogorčenja do rezignacije i novog priznanja kako je u pitanju neka vrsta nježnog sadomazohizma – detektirati prazna mjesta u ljubavi i dati joj za pravo najveća životna razočarenja i strahove, a pritom ne odustajati i još uvijek naivno vjerovati kako bez ljubavi baš ništa nema smisla niti znak jednakosti.

U slučaju da ovo djelo ne prošamara sve Porine i ine nagrade struke i konkurencije pritom natjera široke mase da sklope dlanove u svrhu, hrvatska glazbena indoktrinacija se može istog momenta poslati u jednom prostom smjeru, zaključati vrata za sobom i duplim lokotom osigurati da više nikad nema pravo govoriti o ‘kuženju’ onoga što je dobro i zahtijeva pažnju. Ovakav spoj pop intelekta i emocije neće još dugo dugo čuti. Možda do trećeg solo potpisa istog autora…

Ocjena: 10/10

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr