Od britanske indie rock ekipe tamošnji mediji su od debi albuma tražili pravo na tron i nasljedstvo rezervirano za Blurove, Oasise, Radioheadove i kapacitete sličnih veličina. Međutim, svojeglavi frontmen Kele Okereke i družina radije je istraživala taktike glazbenih kameleona nuđajući sve nešto "po njihovom" za razliku od potraženje masovnog ukusa. Pisali su energične komade, dobre stvari, ali nikako nisu zakucavali. Debitantski "Silent Alarm" iz 2005. bio je zalogom za citiranja Dickensenovih "Velikih očekivanja". Na sljedeća dva rasulo se izvrsnih do nemoćnih trenutaka. Falilo je duplanja singlova snage "Mercury". I kad su ih već svi dobrohotni otpisali i zbog Keleovog solo albuma i zbog rasipanja, ekipa se namjerila dokazati još jednom. Bio labuđim pjevom ili opravdanjem za novi početak četvrti album najčvršći je njihov potpis dosad. Stamen. Konkretan. Nedvojben. Onom unutar kojeg su od početnog singla "Octopus" doista razmahani dokazivati se. Biti karikom koja je uvijek nedostajala na pola puta od američkih adrenalinskih indie bogova At The Drive In do otočkih miljenika negdašnjeg poimanja alter popa u obliku benda The Cure. Album je to čiste, a moćne produkcije, bazirane na snazi benda, onog koji ne može dočekati oploditi ovakav materijal susretima i međurazmjenom s publikom uživo. Keleov vokal sjajno je umetnut između provala bijesa i melodičnijih momenata. Efekt nije izostao. Bend se ne gubi u međuprostorima pjesama gdje se nerijetko bezidejnost pokušava nadgraditi kojekakvim trikovima, već zvuče friško kao horda kakvih mladaca voljnih dokazivanja. Je li sve zaista u velikim očekivanjima ili njihovi "Team A", "So He Begins To Lie", "Day Four", "Coliseum", "Valis", "We Are Not Good People" imaju realan nastavak, samo će vrijeme odgovarati. Novi album naprosto vabi od fanova zahtjev na "davanje pet". Give them five.
7/10
