Karam al Masri (25) fotograf je iz Alepa koji zabilježava fatalizam, strah, a ponekad i prkos desetaka tisuća civila koji su ostali u dijelovima grada koje još uvijek drže pobunjenici, a koji su gotovo potpuno okruženi sirijskim vladinim snagama i njihovim saveznicima.
Asadove snage protjerale pobunjenike iz strateških područja, vodi se žestoka bitka za Alep
Masri je iskusio dovoljno tragedije da ispuni više života. Zatvarali su ga i režimska tajna policija i ISIL, svjedočio je izvršavanjima smrtnih kazni i očekivao da će i on sam tako završiti . Izgubio je rodbinu i prijetelje i promatrao kako njegov voljeni grad postaje bojište.
Ali ostao je bombardiranju i snajperima unatoč. I nastavio je fotografirati ljude, njihov duh, kao i njihovu neutješnu tugu.
Rizik umiranja dio je svakodnevnog života
U izlomljenom Skype razgovoru koji se zbog prekida proširio na više dana, Masri je opisao kako ljudi iz Alepa pokušavaju nastaviti sa svojim životima unatoč svakodnevnog bombardiranja. Kaže kako su vidjeli toliko užasa da su svi gotovo oguglali. Svakako, zračni su napadi gadni, kaže Masri, ali intenzivno bombardiranje navođenim bačva bombama iz prošle tri godine bilo je gore - daleko više indiskriminirajuće.
A kao da iznosi dobre vijesti, Masri kaže kako je samo polovica nedavnih zračnih napada imala civilne žrtve.
Prodavači na štandovima još uvijek nude hranu koju su sami proizveli, iako je ima sve manje a cijene su se udvostručile u zadnjih tjedan dana. Djeca još uvijek idu u školu, iako se nastava ponekad održava u preuređenim podzemnim učionicama. A 'Bijele kacige', dobrovoljni radnici civilne zaštite, jure od jedne hrpe ruševina do druge, iako često samo kako bi izvukli mrtve.
Izvori međunarodnih humanitarnih organizacija tvrde kako je preko 40.000 već napustilo područja grada koja drže pobunjenici. Masri očekuje kako će mnogi popustiti i pobjeći ako se stisak sirijskih snaga i iranskih paravojnih skupina stegne još čvršće. Ali mnogi neće.
Nekome tko to sve promatra izvana napuštanje grada prije no što zavlada glad djeluje kao lak izbor. Ali mnogi od onih koji su si mogli priuštiti odlazak već su otišli. A desetke tisuća ljudi koji su ostali nemaju novca kako bi našli dom negdje drugdje, ili obitelji koja bi im pomogla.
Znaju da je granica s Turskom još uvijek zatvorena i radije ostaju u svojim domovima nego da su u blatu na zimskoj hladnoći. A mnogi mlađi muškarci, kaže Masri, boje se kako će biti unovačeni u režimsku vojsku ili paravojne snage ako napuste grad. I tako ostaju i čekaju.
Kucanje na vratima
Masri zna kakav je osjećaj biti meta režima i njegove tajne policije. Prije pobune studirao je pravo na Alepskom sveučilištu. Bio je aktivan na Facebooku i pozivao je na revoluciju u Siriji, poput onih koje su svrgnule vlasti u Tunisu i Egiptu. Jedne noći u travnju 2011., začuo je kobno kucanje na vratima. Proveo je mjesec dana u zatvoru i tvrdi kako su ga tukli i mučili.
Oslobuđen je u sklopu opće amnestije ali šest se mjeseci držao podalje od svega, u strahu da će opet biti uhapšen. Nije se usuđivao napustiti područje Alepa koja su bila pod kontrolom oporbe kako bi se vratio na sveučilište i diplomirao.
Na kraju, Masri je ponovo pokupio svoj foto-aparat. Radioje za francusku agenciju AFP za koju snima fotografije i video snimke bombardiranja i života u Alepu. Ali njegov ga posao svakoga dana dovodi u nove opasnosti.
Dana 28. studenog 2013., takozvana bačva bomba pala je u kvart Myasar. Masri je skočio u vozilo hitne pomoći s dvojicom prijatelja, ali naišli su na neočekivanu blokadu. Maskirani borci ISIL-a zaustavili su ih, vezali im ruke i stavili poveze preko očiju. Par sati kasnije, Masri i njegovi prijatelji našli su se u preuređenom zatvoru u industrijskoj zoni Sheikh Najjar.
"Otvorili su željezna vrata, otkrili mi glavu i stavili u izoliranu ćeliju malu poput one u kojoj sam bio kada me je uhapsio Assadov režim."
Masri je proveo 45 dana u toj podzemnoj ćeliji. Dnevna mu se prehrana sastojala od pola kriške kruha i tri masline. A nekih dana ne bi dobio niti to. Izgubio je 20 kila i često se osjećao kao da će umrijeti od gladi. Kaže da ga nisu mučili, ali vjeruje da je to zato što su ga njegovi tamničari namjeravali ubiti. Ipak je bio snimatelj, a malo je većih grijeha od toga.
Masri vjeruje kako se u podzemnom zatvoru nalazi oko 30 ćelija, u kojima se nalaze sirijski vojnici, aktivisti i drugi novinari. Kako je ISIL gubio teritorij, čuvari su prebacivali svoje zatvorenike iz jednog mjesta na drugo, ali svaki bi put ubili još nekoliko taoca prije nego što bi ostale utjerali u autobuse. Masri je vidio tijelo svog prijatelja Noura, vozača hitne pomoći s kojim se vozio tog sudbonosnog dana u studenom.
Neki su bili pušteni, ali ne Masri. Izgubio je nadu da će ikada izaći.
"Bilo je ljudi zarobljenih nakon mene i puštenih, a ja sam još uvijek bio zatvorenik. Prestao sam brojati dane", kaže fotograf.
Zatim, 2. svibnja 2014. Masri je neočekivano oslobođen zajedno s brojnim drugim ljudima, navodno po naređenju lokalnog vođe ISIL-a, Abua Luqmana.
Godina kada je izgubio sve
Kada je ulazio u Alep po prvi put u pet mjeseci, nije mogao vjerovati svojim očima.
"Grad je bio neprepoznatljiv, uništen i prazan", Masri se prisjeća s tugom.
Njegova sreća zbog oslobađanja bila je kratkog vijeka. Dok je bio u ISIL-ovoj tamnici zgrada u kojoj mu je živjela obitelj pogođena je bačva bombom. U napadu mu je poginula majka, zajedno s još nekoliko drugih stanara zgrade. Njegov otac, udovac i bez ikakvih vijesti je li mu je sin i jedino dijete uopće još živ, napustio je Alep i otišao u Egipat.
Kada su se čuli, otac ga je molio da napusti grad. Ali Masri je odbio. Čak i potpuno neprepoznatljiv, Alep ga je i dalje očaravao.
Samo par tjedana kasnije, u rukama je držao svoju umiruću tetu, ženu koju opisuje kao svoju 'drugu majku'. Tijelo su joj razrezali šrapneli još jedne bačva bombe.
"Sahranio sam ju svojim vlastitim golim rukama", kaže Masri, zastajkujući dok se prisjeća tog dana. "Nije imala nikoga svoga, nikada se nije udavala, nije imala djecu. Ta će mi scena ostati pred očima do kraja života."
Par mjeseci kasnije, Masrija je u lijevu nogu pogodio snajperski metak. Proveo je tri tjedna sam u malom stanu, bez majke i bez tete koje bi ga posjetile i brinule za njega. Usamljenost tog vremena još ga uvijek proganja.
"Izgubio sam sve te godine. 2014. je bila strašna."
Poreznik i boksač
Ali kad se oporavio, Karam al Masri vratio se lutanju kroz područja Alepa koja kontroliraju pobunjenici, i nastavio snimati nevjerojatne fotografije.
"Fokusiram se na ljude koji prežive bol te ustraju i pronađu snage kako bi ostali unatoč užasu rata", objašnjava Masri. "Fokusiram se na patnju ljudi i djece, pokazujem kako oni preživljavaju ovaj rat, kako bježe od zračnih napada i izlaze iz uništenih zgrada tražeći svoju rodbinu."
"Uz to volim i priče koje pokazuju kako je Alep prkrasan i kakav je bio prije rata. Sanjam da će jednog dana rat završiti te da ću moći snimati prekrasan Alep, a ne samo slike razaranja i uništenja."
Jedan od zanimljivih ljudi koje je pronašao, a takvih ne nedostaje u alepu, je Abu Omar (69), sakupljač starih automobila. Kuću mu je pogodila minobacačka granata a supruga i djeca su napustili grad. No on je odlučio ostati, i svakoga dana briše ratnu prašinu sa svoje vrijedne zbirke.
Ostatak vremena Omar provodi sam u stanu, sa starim gramofonom koji mu je jedino društvo. Kada je jedan od njegovih automobila bio oštećen minobacačkom vatrom, bilo mu je kao da mu je jedno od djece ozlijeđeno.
"Baš kao ni ja", kaže Masri, "ni Abu Omar ne može napustiti ovaj grad."
Drugi čovjek kojega je zabilježio boksač je po imenu Shaaban Kattan (31), čiji ga je talent lako mogao odvesti u drugačiji život. Umjesto toga, otvorio je klub za mlade da boksaju kako bi bareem na kratko pobjegli od rata.
"Ta mi se priča svidjela jer sam bio u stanju pokazati kako ljudi pokušavaju zaboraviti na rat, izdržati, i održati neki nivo normalnosti", kaže Masri.
Uronjen u priče koje pronađe
Masri je jako metodičan kada planira priču. Ne voli žuriti.
"Odem i provedem nešto vremena s ljudima koje ću fotografirati, provjerim kutove iz kojih ću snimati, zamišljam priču u svojoj glavi. Ponekad mi treba i cijeli tjedan kako bi dovršio priču", objašnjava Masri.
Leća zarobi detalj, možda trenutak, poput slike djeteta koje je izgubilo svoje roditelje, a koje ljudsko oko ne može zabilježiti. To je za njega moć fotografije.
Masri se niti ne pretvara kako je imun na patnje ljudi koje snima.
"Kad dođem doma i gledam kroz fotografije, onda me pogodi. Ponekad postanem stvarno sav emocionalan i pitam se kako na mene nije utjecao sav taj užas koji je moj aparat dokumentirao dok sam slikao fotografije. Plačem."
A bude i dana kada njegova humanost i tuga nadjačaju profesionalizam. Sjeća se kada je išao na poprište zračnog udara.
"Cijela je obitelj poginula, osim oca. Zgrada je sravnjena sa zemljom, on kopa golim rukama, kopa i plače dva puna dana. Nikakva pomoć nije došla. Nisam napravio ni jednu sliku. Nisam mogao."
Sjeća se bombardiranja s bačva bombama po kvartu Bab al Nayrab. Cijela se obitelj pojavila, prekrivena prljavštinom i u suzama.
"Pokušavao sam ih utješiti, govoreći 'Zašto plačete? Živi ste, Bogu hvala.' A oni su rekli da su izgubili svoj dom, nisu više ništa imali, nigdje za otići. Rekli su kako žele da su poginuli."
"Dugo sam mislio o njima. Kako bi im mogli pomoći. Gdje su otišli? To me je proganjalo."
Zadnji čin?
Masri kaže kako i danas neki ljudi u Alepu potiču na otpor, koliko god to djelovalo uzaludno. Čak su se održale i male demonstracije koje su pozivale više od desetak različitih pobunjeničkih da se ujedine i osnuju 'Jaysh Aleppo', vojsku Alepa.
Masri ne vjeruje da će režim i njegovi saveznici pokušati sravniti Alep sa zemljom u uličnim borbama. Niti ne trebaju, dovoljno je da zaustave pritok hrane i dizela.
"Zalihe hrane ne bi trajale dulje od mjesec dana", priča fotograf. "Ako budu mjesec dana vršili opsadu, ljudi će umrijeti."
Ali kaže kako ne može zamisliti napuštanje Alepa, osim ako ga Sirijska vojska prisili na to.
"Ne mogu ostaviti Alep. Moja je obitelj sahranjena ovdje, ne mogu otići i ostaviti njihove grobove, to bi bila izdaja. Moja je majka mogla otići i spasiti se, ali čekala je mene. Poginula je čekajući me."
Dok šeće po ruševinama grada, postoji jedno mjesto koje Masri neće posjetiti i nikada ni nije od kad je oslobođeno od ISIL-a , zgrada u kojoj mu je majka ubijena prije gotovo dvije godine.
