Zanimljivu je temu i anketu pokrenuo RTL.hr, no u moru vijesti o koroni prošla je poprilično nezapaženo. Rasprava koju se nastojalo potaknuti, ovih dana pravi je mali hit diljem svijeta i potpuno očekivano žene su u svijetu javno progovorile o još jednoj diskriminaciji koju doživljavaju, o kojoj se ili s nelagodom ili uopće ne govori.
Bi li žene trebale imati pravo na dopust, slobodne dane ili bolovanje za vrijeme mjesečnice, postavilo se pitanje i na njega su žene reagirale u visokom postotku potvrdno. Te ankete sjetio sam se kada sam isto jutro ugledao svoju kolegicu kako radi u bolovima. Na kratko pitanje što joj je, i kako joj mogu pomoći, samo je odmahnula rukom. Zabrinut, pitao sam drugu, a ona mi je gotovo zavjerenički šapnula kako nije ništa ozbiljno već kolegica ima "one dane". Oni dani, da budem sasvim jasan, ženu su koja radi fizički posao, stajali toliko da je čitav radni dan odradila na ibuprofenima.
Da mnoge žene teško i u ekstremnim bolovima prolaze "one dane", govore nam i ankete kojima se istražuje spol i zapošljevanje, a sam razlog zašto se dopust koji bi žene morale i mogle imati u takvim slučajevima, žestoko se osporava čak i među feministkinjama. Razlog? Ankete navode kako postoji premalo podataka o tome pomaže li taj dopust ženama ili bi ih isti uvalio u još veće probleme na ionako diskriminirajućem tržištu rada.
Laganje o virozi
Inače, samo da napomenem teksta radi, moja kolegica kraće je koristila rodiljni dopust nego što je trebalo, iz istog razloga. Rođenje djeteta, velikodušna politika RH, postavila je pred ženu problem, ne toliko za radno mjesto, koliko za mjesečna primanja. Postoji li dakle biološki determinizam u životima naših žena? Koliko su one u ovom društvu diskriminirane, a koliko samo društvo snosi krivicu za diskriminaciju? I kakvo je to moderno društvo u kojem žena mora šaputati i mora joj biti neugodno kada ima mjesečnicu, kada ima toliko jake bolove, a da se srami iti priznati što joj je?
Da vam pojasnim što želim kazati, uzet ću primjere statistike, koje možemo provjeriti kod liječnika obiteljske medicine. Više od četrdeset posto žena kada bi uzimale bolovanje zbog tegoba s mjesečnicom, kao razlog bi navodile gripu ili kakvu virozu. Simptomi su slični, glavobolja i bolovi u kostima, pa je izgleda našim ženama lakše i ugodnije slagati, nego neugodnije kazati istinu zašto taj dan ne mogu na posao.
Problem diskriminacije, kako vidimo, u ovom se slučaju miješa i s problemom neugode. No zašto je našim ženama toliko neugodno priznati da imaju mjesečnicu, da su prvi dani iste i da trpe bolove?
Zašto je to tolika sramota?
Zaintrigiran, odglredao sam poučan dokumentarac Zayere Khan, pod radnim naslovom "Mi koje krvarimo", snimljen s različitim ženama koje su u kameru progovorile o svojim iskustvima kod mjesečnice, PMS-a, pa i o menstrualnim proizvodima, koji su ovih dana tako razveselili normalan svijet nakon što je Škotska izglasala da ih žene imaju rpavo dobiivati besplatno. U ovom odličnom dokumentarcu redateljica je posebnu pažnju posvetila suludim provalama srama, posebno kod mladih žena. Osim toga, potrudila se da ukaže na zdravstveni sustav koji je manjkav i ne ističe problematičnost s kojom se žene nose svakodnevno, a ona se odnosi na mjesečnice.
Krv je crvena, ne plava kao u reklami
Patrijarhalni medicinski sustav, glavni je razlog srama koji je prisutan kod žena. Žene u Hrvatskoj, tome sam se posvjedočio i sam, iznalaze načine i pronalaze različite strategije kako nitko ne bi primjetio da imaju mjesečnicu i da imaju bolove zbog iste. Sramimo se vlastitih tijela i normalnih tjelesnih funkcija i na to su žene naviknule. Tako uče i svoju djecu. Da je mjesečnica nešto "prljavo" i intimno, i da je valja sakriti posebno od muških pogleda. Rađanje recimo nije sramotno. Nikako u toj itakvoj mjeri. Jer je rađanje povezano sa muškarcima. No mjesečnica je nešto drugo. Krv koja izlazi iz žene u tom periodu, uče nas naši pregaoci patrijarhata, nečista je, inherentna i kao takva, mora ostati u strogo zadanim okvirima. Naše društvo, turbo – katoličko, čak i reklame cenzurira. Pa smo dočekali i menstruaciju koja se prikazuje plavom bojom. Na tim reklamama žene su nasmijane, sve imaju obavezno bijele hlače i trčkaraju kroz grad obilazeći dućane kao da mjesečnice i nemaju. Ništa bolje nije ni na društvenim mrežama. Ilustratorica i pjesnikinja Rupi Kaur, na svom je Instagram profilu podijelila fotografiju žene kojoj je mjesečnica procurila kroz posteljinu. Instagram ju je čak dva puta brisao zbog kršenja svojih pravila.
Svijet je, ponavljam, vijest da je škotski parlament odobrio zakon kojim će menstrualne higijenske potrepštine biti besplatne svim ženama prihvatio s odobravanjem, no isti taj svijet, a posebice Hrvatska, nisu shvatili poruku. Poruku koju su Škoti poslali u svijet. Poruku o pravima žena, koja slično kao i u toj zemlji mora biti nacionalna strategija, a ne tabu kako je u ovoj našoj nesretnoj i zatucanoj. Zemlji u kojoj se žene srame što imaju mjesečnicu, pa istu sakrivaju i lažu da boluju od svega, samo ne od nje.
Životni vijek na istom poslu...
No, zapravo je suludo u ovakvoj zemlji tražiti takva prava za žene, kada one nemaju ona osnovna, a ona su da dobiju jednake plaće kao i muške kolege. U Hrvatskoj, dvoje kolega na istom poslu, nemaju i isti koeficijent, tj. ista mjesečna primanja. Jedini razlog zašto je to tako, jest taj, da je kolegica žensko. Takvu vrstu diskriminacije trpe žene u ovoj zemlji, i da stvar bude gora, ništa se po tom pitanju godinama ne radi. Tisuće žena godišnje odlazi u mirovinu, i ona zna biti i do dvadeset posto manja od mirovine muškaraca. Za životni vijek na istom poslu. Ta je diskriminacija prisutna u svim zanimanjima, i ona se u ovih trideset godina nije makla niti milimetra.
Trebaju li dakle naše žene imati pravo na plaćeni dopust kod "onih dana?"
Vidite da čak i ne možemo bez nelagode kazati menstrualnih, ili mjesečnih, već ih nazivamo "onim danima"?
Naravno da trebaju.
I na tome bi trebali ustrajati najviše upravo mi muškarci. Da žene imaju pravo barem odlučiti mogu li taj dan kada trpe, neke i nezamislive bolove, ostati kod kuće. Naše su žene dovoljno vrijedne i dovoljno odgovorne da su to zaslužile. Posebno one koje se smrzavaju po pekarama, posebno one koje su danonoćno u bolnicama, posebno one koje su u trgovini i rade od jutra do mraka. Mi muškarci, trebali bi potaknuti donošenje i usvajanje takvog zakona, a ne žene. One se ionako dovoljno toga srame u ovom patrijarhalnom, i duboko zatucanom klerikalnom društvu. Mi smo oni koji bi se zapravo trebali sramiti što je tomu tako. Dok gledamo naše žene, naše kolegice, kako odrađuju svoje radne dane na ibuprofenima, može nas sve biti sram.
Jer smo dopustili ovakvo društvo. Društvo u kojem uglavnom oni što misle da iz žena izlazi "nečista krv" dominiraju i kroje zakone. Takvima se moramo oduprijeti. I zbog toga ispunite anketu.
Barem to kao muškarci možete.
