Nastavi li Mladež SDP-a ovim ritmom, hrvatski performeri i konceptualni umjetnici uskoro bi mogli ostati bez posla. Prije par dana, izveli su svoj valjda petsto sedamdeset osmi performans u kojem su Jadranki Kosor poklonili bedž na kojem se ljubi s Ivom Sanaderom ukazavši tako na detalj koji već godinama zna svaki iole pismeni građanin ove zemlje. Ivo i Jadranka su nekad bili nerazdvojni prijatelji, partneri, saveznici, suradnici. Ma ozbiljno?! Da nije bilo ovog performansa, nitko to ne bi primijetio.
Kad čovjek ukuca u Google "mladež SDP performans", dobije više stranica nego kad ukuca "free porn". Pa se čovjek zapita bave li se ti ljudi ičim osim smišljanjem pizdarija.
Brejnstormanje
Onda se uhvatiš mozgati o tome kako cijela stvar izgleda na terenu i ne možeš pobjeći od usporedbe s tri dežurna tipa ispred seoskog dućana koja cijeli dan provode cuclajući pivo, bleseći u brdo preko puta i brejnstormajući. I tako dok prvom ne padne kakva pizdarija na pamet. Recimo, ideja da na tom brdu u koje gledaju deset sati dnevno nacrtaju ogromni grb jedinog i najdražeg kluba. Jer, eto, da ga ne nacrtaju, nitko živ ne bi pomislio da stanovnici mjesta udaljenog deset kilometara od Splita navijaju za Hajduk.
Onda kreće akcija. Pa jedan nabavlja pituru, drugi valjke, pinele i skale, a treći se obraća mjesnom odboru nadajući se da će užicati neku lovu za cijelu akciju. Argumentacija je sljedeća: "Ma slikat će nas za Slobodnu Dalmaciju, sto posto!"
"Stavili misto u novine"
Nakon nekoliko dana, akcija završava, grb se vidi i iz aviona, doslovno, a u mjesto, pošto je sezona kiselih krastavaca, dolazi i reporter Slobodne pa sve skupa završava u novinama. A naši junaci nisu više "likovi isprid dućana" nego "likovi isprid dućana šta su nacrtali grb i bili u Slobodnoj" pa se na temelju toga nadaju mjestu na listi za sljedeće izbore za mjesni odbor jer su svojom briljantnom idejom "stavili misto u novine".
Tako nekako čovjek zamišlja Mladež SDP-a dok smišlja ove svoje performanse. Stoje u svojim prostorijama, brejnstormaju, brejnstormaju i tako dok netko ne smisli vrhunsku pizdariju koju, eto, nazove performansom.
Onda kreće akcija – jedan skuplja potreban materijal, drugi nabavlja škare i potreban alat, a treći od središnjice žica lovu za cijelu stvar uz argumentaciju: "Završit ćemo u novinama, sto posto". Kad se sve skupa odigra i priča završi u novinama, dečki i cure se transformiraju iz "članova Mladeži" u "one članove Mladeži koji su poklonili Kosorici broš / poklonili Šukeru knjigu Osnove ekonomije / podigli kartonskog Sanadera da ga rulja gađa čim stigne / obukli se u pastire / izabrali zlatnu ribicu za suca Vrhovnog suda... i završili u novinama" pa se nadaju da će poradi ovih svojih briljantnih ideja i zasluga jednog dana završiti na nekakvoj izbornoj listi matične stranke.
Što kad odrastu?
Da su u tim svojim akcijama barem originalni ili da ukažu na neku stvar koju prosječan konzument medija nije primijetio, pa ajde, ali stvar se redovno svede na zakašnjelu reakciju na temu koja se žvače već godinama – tako i ovo s bedžom na kojem se ljube Kosorica i Sanader. Obično podcrtavanje općepoznatih mjesta pa sve skupa liči na šutiranje mrtvog konja. (Eto odmah prijedloga za sljedeći performans – nek donesu mrtvog konja na Trg i dobro ga iscipelare. Bilo bi za nijansu iskrenije od svega ovog do sada.)
Za dvadeset, trideset godina, junaci ovih performansa bit će odrasli političari, vjerojatno i članovi Vlade pa se nameće pitanje kako će reagirati na probleme kad su mlade političke dane potrošili na smišljanje performansa.
Izmaštajmo scenarij. Godina je 2050, Hrvatska je članica EU, strane korporacije su privatizirale kisik i sve veći broj hrvatskih građana umire od gušenja jer ne može platiti režije. Hrvatska vlada smišlja rješenje krize. "Sjetio sam se", kaže ministar gospodarstva svom srednjoškolskom kolegi, sada premijeru, "Kad budeš držao govor u Europskom parlamentu, spusti hlače, izvadi penis i počni njime lupati po mikrofonu." "Kakve to ima veze s privatizacijom kisika?", pita premijer. "Nikakve, ali završit ćeš u svim svjetskim medijima, sto posto!"
