Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić, Hrvoje Strikoman, Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija, Marinko Knežević i Ante Juričev – Mikulin imena su dvanaest vatrogasaca koji su svoje živote ostavili u vatrenoj buktiji koja se dogodila na današnji dan 2007. godine.
Šestorica vatrogasaca poginula su na Velikom Kornatu, na licu mjesta. Šestorica su preminuli u bolnicama, a preživio je jedino Filip Lučić.
Stipe Božić, poznati hrvatski alpinist i dugogodišnji član HGSS-a bio je jedan od prvih ljudi koji je pohitao pomoći unesrećenim vatrogascima na Kornatima. S njime su bili i HGSS-ovci Srđan Vrsalović Vrsa i Mladen Mužinić Frfa.
"Sjećam se kao sada toga 30. kolovoza. Nikad ga neću zaboraviti, ma koliko se ja to trudio, jer nitko ne voli pamtiti ružne stvari. Mislio sam da će to biti još jedan normalan, “dosadan” dan. Sjedio sam u svojoj kancelariji na HRT-u u Splitu. Nazvao me Vinko Prizmić, tadašnji pročelnik HGSS-a, i rekao mi je da pohitam na helidrom, budući da su neki vatrogasci u vatrenom okruženju i da ih treba izvući na sigurno. Došao sam na helidrom i tamo je već bio helikopter. Član posade helikoptera vikao je 'brže, brže' i ja, Vrsa i Frfa spremili smo se što smo najbrže mogli, kako bismo što prije krenuli prema Kornatu. Pokupili smo svu potrebnu opremu kako bismo ljude mogli izvući iz toga vatrenog obruča", prisjetio se Božić za Slobodnu Dalmaciju.
'U tom trenutku nismo znali da je itko opečen'
S tadašnjim pročelnikom HGSS-a komunicirao je putem SMS poruka, jer se u helikopteru nije moglo komunicirati pozivom.
"Kako se zbog buke u helikopteru ne može razgovarati, Prizmić i ja smo komunicirali SMS porukama. Mogu reći da nas je on 'navodio'. U jednom trenutku mi je napisao poruku 'Veliki Kornat' i krenuli smo put tamo. Kad smo došli blizu Velikog Kornata, jasno se vidjelo mjesto gdje je izbio požar i već smo vidjeli ljude kako leže na tlu. U tom trenutku nismo znali da je itko opečen, jer iz helikoptera vidimo samo ljude kako leže. Plan nam je bio na tlo iz helikoptera samo spustiti Frfu, da im on pruži prvu pomoć i da ih nakon toga podignemo s vitlom u helikopter. Kako vitlo nije radilo, odlučili smo prvo spustiti Frfu, a onda sam rekao da spuste i mene", nastavlja Božić.
U trenutku kada je dotaknuo tlo, prvi je svjedočio najvećoj vatrogasnoj tragediji u povijesti Hrvatske.
"Vidjeli smo ljude kako leže opečeni, od kojih su neki već bili mrtvi. Razgovarali smo sa živima, govorili im da smo im došli pomoći. Bili smo šokirani jer nismo znali da će nas ovako nešto dočekati. One za koje smo pretpostavili da su u najtežem stanju prve smo podigli na fiksno uže i uz pomoć helikoptera prebacili do obližnje lučice. Komunikacija nam je bila otežana jer na tom mjestu nema signala mobitela, a nismo mogli komunicirati ni radiostanicama", rekao je Božić koji je samo mjesec dana prije kornatske tragedije izgubio svog 32-godišnjeg sina Joška i 27-godišnju snahu, Anu.
Nedostajao je jedan vatrogasac, krivo su ih prebrojili
Prvo su teško ozlijeđene vatrogasce, koji su još uvijek bili živi, prevezli do obližnje lučice, a zatim su se helikopterom uputili na Zemunik.
"Poginule vatrogasce ostavili smo na Kornatu jer ih nismo navečer mogli izvlačiti i to smo namjeravali učiniti sutradan. Kada smo došli na Zemunik, Prizmić mi je javio da nedostaje jedan vatrogasac, jer ih je očito netko krivo pobrojao. Odnosno pobrojali su ih njihovi kolege vatrogasci i kada su nam rekli da su svi na broju, mi smo otišli za Zemunik. Kako smo mi već bili umorni, Prizmić je na Kornat poslao zadarsku ekipu HGSS-a, koja je našla još jednog preminulog vatrogasca 100-tinjak metara od mjesta tragedije. Zasigurno je pokušao pobjeći vatri", prisjeća se Božić.
"Bila su dva suđenja. Ispitano je tko zna koliko svjedoka i na tim su suđenjima utvrđene činjenice. Sve drugo, od fosfornih bombi, zrakoplova NATO saveza, curenja goriva iz helikoptera, gubitka crne kutije…, sve su to nagađanja. Zašto su oni poginuli na mjestu gdje je raslinje vrlo nisko? Ne znam. Znam jedino da su oni sa sobom imali pumpe za pretakanje vode iz kruške koja je bila postavljena nedaleko. I znam da je jedna od tih pumpi bila u potpunosti izgorena. Vidio sam svojim očima. Je li vatra zahvatila te pumpe i je li gorivo iz tih pumpi dodatno pogoršalo stanje na terenu, ja to ne znam. Znam samo da je izgubljeno 12 života koji nisu trebali biti izgubljeni. Ne mogu više slušati razne teorije urote i priče o kornatskoj tragediji koje se nadograđuju iz godine u godinu. Svi su prepametni, svi sve znaju i svi se nameću sa svojim teorijama. Ono što je najgore, tim ljudima koji su poginuli na Kornatu više nema pomoći i treba ih pustiti da mirno počivaju", zaključuje Božić.
17 dana nakon tragedije, dogodila se i 13. žrtva
Sedamnaest dana nakon kornatske tragedije, dogodila se i 13. žrtva. Osnivač i dugogodišnji tajnik DVD-a Vodica, prof. Gordan Alfirev, presudio je sam sebi 15. rujna 2007. godine.
Nakon pogibije mladih vodičkih vatrogasaca Hrvoja Strikomana, Gabrijela Skočića i Karla Ševerdije i njihovih ispraćaja, prof. Gorki svoju bol i tugu duboko je skrivao i potiskivao u sebi. Nagovještaji iz splitske bolnice da će se ugasiti život i četvrtog vodičkog vatrogasca Ante Juričev-Mikulina bili su preteško breme s kojim se profesor više nije mogao nositi.
U vječnu spomen na svog profesora, životnog učitelja i tajnika, vodički vatrogasci su u parku ispred svog vatrogasnog Doma podigli veliki spomen-križ tehnikom suhozida, poput 12 križeva na otoku Kornatu.
