Znaju li današnji klinci, u ovo neko pretjerano osjetljivo vrijeme u kojemu živimo, tko je najjači u njihovim školama, ili se, evo, sada neke druge kvalitete više cijene? Je li sada važnije - pitam se na ovaj prvi dan nove školske godine - tko ima više prijatelja na Facebooku i lajkova na Instagramu od toga tko je najsposobniji i, nota bene, spremniji razbiti vam njušku na školskom hodniku ukoliko ga nečim iznervirate? Ili, sjećam se Lipe i Japanca iz svoje osnovne škole, šutnuti vas nogom u tom istom hodniku onako 'en passant' samo zato što, jebatga, to mogu.
Bojim se da bi ta nekoć itekako cijenjena titula 'Najjačega u školi', uslijed sveopće degradacije institucija, svih političkih korektnosti, pretjerane uključenosti roditelja u školovanje svoje djece, kurikularne reforme, nultih mjesta tolerancije spram nasilja, E-imenika te, naravno, vječnog krivca za sve: Europske Unije, mogla sasvim nepravedno pasti u zaborav ili, ne daj Bože, doći na loš glas.
Osobno na sve te složene individue, koje bi se danas pomodno trebalo nazvati 'bullyjima', a kojih se i danas vividno sjećam, nekih možda i više nego što mi je drago, gledam s iznimnim respektom. Istina, najčešće dok mi toče gorivo na benziskim crpkama, peru šajbe, zavrču ventile na odvodima ili bez kacige na glavi dostavljaju pizzu na skuteru kojemu je skinuta blokada - jer, jasno, i dalje su opasni frajeri - ali ipak s respektom. (Svakako mnogo većim nego one ćoravce koji su od njih skrivali novac za užinu u čarapama te skretali pogled u njihovom prisustvu, pa makar oni danas bili i premijeri...)
Vremena su se, naravno, promijenila
Hoće li se sva ova djeca koja danas upisuju prve razrede, pitam se dalje, ikada susresti s onim prodajnim predstavnicima koji su nekoć po osnovnim i srednjim školama prodavali smiješne karte Hrvatske, ravnala koja bi istovremeno bila šestar, kutomjer i pernica, te neke slične pizdarije koje na prvu loptu privuku dječije oko, a kasnije se pokažu korisne poput Kalinića na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. A, bojim se da su - sada kada svatko ima fotoaparat u oku, a onda i fotošop u trepavici - izumrli i oni fotografi koji posjećuju škole te rade onu jednu ozbiljnu i jednu veselu fotografiju.
Obje te povremene pojave koje bi nas oslobodile jednog do dva školska sata, ne moram nikome govoriti tko je isto to prošao, činile su važan i lijep dio mog osnovnoškolskog iskustva.
Uslijed pojave E-imenika, nadalje, ove nove generacije nikada neće moći roditeljima slagati koju su ocjenu dobili i onda je, u miru božjem i za par mjeseci, ispraviti u neku bolju. Neće moći slagati ni da su umjesto iza škole s jednom od prvih cigareta u gubici, cijeli dan bili na nastavi, a nisam siguran ni da će uslijed pojave sve ove moderne tehnologije, društvenih mreža i izloženosti svake sekunde svoga života javnosti, tajne simpatije dugo uspjeti ostati tajne.
O ispunjavanju leksikona pod malim odmorom, profesorskom povlačenju za zulufe, lažnim liječničkim ispričnicama, lupanju imenika o stol i nasumičnom otvaranju istoga prilikom ispitivanja da ni ne govorim... Ništa od toga ove nove generacije koje danas započinju svoj obrazovni put, nažalost, neće doživjeti.
Manje traumi
Umjesto svega navedenog imati će, istina, manje psihičkih i fizičkih trauma iz škole, izostanaka i nikotinskih ovisnosti. Svakako bolju posvećenost profesora, a time i bolje obrazovanje te, valjda, ocjene koje to potvrđuju. Neće zastraniti i vjerojatno zbog svog tog olakšanog roditeljskog nadzora neće pasti pod utjecaj lošeg društva.
Neće im se događati, kao što je slučaj kod skoro svakoga koga poznajem, a tko pripada nekoj od generacija koje su prethodile ovome, na početku sasvim ispravno nazvanom; pretjerano senzibiliziranom vremenu, da imaju, recimo, nekoga ludog profesora čijoj samovolji svakodnevno podliježu i o čijem raspoloženju im ovisi đačka sudbina. Danas bi ga netko već prilikom prve manje ludosti snimio mobitelom, a dokoni medijski djelatnici bi tu priču zagrizli k'o majmun trešnju. Postala bi to tema broj jedan u državi i tražila bi se smjena resornog ministra. Profesorska bi, bezbeli, pala još isti dan...
Je li zbilja bolje da je došlo takvo vrijeme, kao što nas uvjeravaju svi takozvani stručnjaci, zaista ne znam. Ono što, međutim, itekako dobro znam je da su neke od najboljih uspomena koje su meni i mojim školskim kolegama ostale iz tog doba, a koje je možda baš zato najljepše od kolijevke pa do groba, vezane upravo uz ove pojave koje će današnjim naraštajima biti uskraćene.
Čega će se oni uopće, pitam se za kraj ovog teksta i na početku nove školske godine, prisjećati na razrednom okupljanju za nekih dvadesetak godina.
