„Kad bi gorivo bilo do pet kuna, bilo bi isplativo. Čim prijeđe 'preko', više ne. A sad je litra goriva 11,50 kuna... U ribe ne idem od 1. travnja“, govori nam to Neno Vela (44), ribar iz Podgore. Možda i bivši ribar, barem što se tiče ovog ljeta.
I dok će na kopnu mnogi zbog skupog goriva malo više biciklirati ili se voziti tramvajem i autobusom, dotle Neno pomalo odustaje od posla svojih djedova.
„Ribari su mi bili i did i otac, pa i ja. Ali u ribe ne idem zbog goriva, ne isplati se. Puno nas je odustalo od ribarstva, neki su se okrenuli turizmu, stavili klupe na brod pa voze turiste. Ali sad je pitanje isplati li se sad i njima zbog ovakve cijene goriva. Ja? Počeo sam raditi također u ugostiteljstvu“, govori nam Neno. Dvoje je djece, mora raditi i zaradit, a od mora zarade više nema.
A pamti dane kad su on i drugi ribari iz Podgore ulov prodavali i u Makarskoj, Omišu, Splitu, Sinju… Osjeti se u razgovoru da mu nije lako, posao je to koji zna od malena, u krvi mu je.
„Odavno smo odustali od otkupa ribe jer nam ne bi ništa ostalo, pa smo počeli sami prodavati ribu. Živu ribu prodavali smo s brodica u Makarskoj, sad se više ni to ne isplati. Neću izlaziti na more sve do zime“, govori nam Neno. Naime, sada se u ribe ide i po 40 milja prema otvorenom moru, vozi se i više od 6 sati da bi se bacila mreža. Uz cijene goriva, kao da je od suhog zlata, samo bi bili u minusu. Zato je brodica privezana.
Kaže, možda će zimi opet u ribe jer tad može bacati mrežu u kanalima, bliže obali, i to već nakon 15 minuta vožnje brodom. Ali i to će vrlo odmjereno raditi, možda dan ili dva prije petka i „to je to“. Za cijene ribe kaže da odavno nisu rasle, mol je od 30 do 70 kuna po kili, „divljač“ je od 70 do 80 kuna (pas, ražina, grdobina), trilja od 30 do 60 kuna.
„Jedino su muzgavci i sipe malo poskupjeli od ulaska u EU jer se promijenila veličina oka na mreži pa su veličine druge. Sve ostalo je ostalo isto“, govori nam. A kad smo kod mreže, primjećuje Neno da je ostalo ljudi koliko je prstiju na ruci, svega nekoliko, koji znaju krpati mreže. Isto toliko je majstora koji znaju promijeniti dasku na starom tradionalnom brodu ili možda napraviti remont. Kad odu oni, primjećuje Neno, nestat će i zanata mreža i starih brodica.
Misli Neno da će nestati i ribara.
"Nekad je nas je u družini bilo nekoliko - po dvojica koji prodaju ribu, trojica koji idemo na more. Sad jedva da se nađe čovjek za družinu. Mi ribari iz obitelji Vele, posljednji smo Mohikanci“, govori ovaj ribar iz Podgrice. A koliko je "Mohikanaca", pitamo.
„Prije nas je bilo 16, sada devet, ali svi smo 'vezani' od 1. travnja“, govori Neno. Vezani su njihovi brodovi.
