"Ja vas volim i ja se s vama ponosim", početak je to govora koji je teško zaboraviti.
"Pljesak koji se tada prolomio i ozarenost ljudi, ja vam to ne mogu opisati. Gotovac je tada bio...ne znam kako bih vam to rekla, ali mislim da postoji trenutak u kojemu ljudima trebaju prosvjetitelji, a tek onda političari. Možda je to najbliže onome što je Gotovac zapravo želio. On je želio da Hrvatska postane nekakva normalna, civilizirana zemlja po mjeri za svoje građane", kaže novinarka i prijateljica Vlade Gotovca Anita Malenica.
Tog su 30. kolovoza 1991. godine ljudi u rijekama stajali po kiši, sve od govornice pred Komandom 5. vojne oblasti pa do Šubićeve ulice. Zakrčen je bio promet, a i neki su u automobilima zapeli u masi.
Svi su slušali govor tadašnjeg predsjednika Matice hrvatske na skupu koji su organizirale majke čiji su sinovi služili vojni rok u JNA.
Vlado Gotovac uspio je - samo riječima - tada bijes i tugu okrenuti u osjećaj zajedništva i dostojanstva, a kao konotaciju koju nitko drugi nije spominjao I vezivao uz politiku - istaknuti sram.
"Generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji", govorio je tada Gotovac.
Hrabar, strastven, iskren i dobar govornik. Iako nije uobičajeno o političaru raspravljati kao o pjesniku - ta pretpostavka izgubi smisao baš tamo negdje - kod Vlade Gotovca.
