Prvi put otkako je samostalna država, Hrvatsku je posjetio jedan francuski predsjednik. Štoviše, nedavni dolazak Emmanuela Macrona u Zagreb iskazanom srdačnošću doimao se poput posjeta starog prijatelja, a javnosti je odnos s Francuskom predstavljen maltene kao dojučer s Njemačkom: velika pokroviteljska sila i njena mala, ali pouzdana saveznica. Taj novoizgrađeni odnos ima i svoju cijenu. Hrvatska je nakon dugog odvagivanja i jednog neuspjelog pokušaja (s rabljenim izraelskim F-14 Baracima) upravo od Francuske kupila nove, supermoderne i moćne borbene zrakoplove kojima će obnoviti zastarjelu vojnu eskadrilu.
Na prvu će mnogi u Hrvatskoj likovati podsjećajući da je Francuska čitavo stoljeće i više slovila za veliku saveznicu Srbije, onako kako je to Njemačka bila Hrvatskoj. No, Francuska je velika sila koja partnerstva ne gradi (samo) na temelju povijesnih veza, nego i strateških projekcija budućnosti.
Francuska intenzivno sklapa partnerstva
Nakon izlaska Velike Britanije, ona je jedina nuklearna sila u Europskoj uniji i jedina članica EU-a koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Osim toga, u recentnom prijelomnom trenutku, kakav je odlazak sada već bivše njemačke kancelarke Angele Merkel s političke scene te izlazak Velike Britanije iz EU-a, Macronu su širom otvorena vrata da postane novi faktički lider Europe.
U vrijeme kada je pažnju poklonila (i Rafale prodala) "maloj" no geostrateški ne baš nevažnoj Hrvatskoj, Francuska je inicirala ili sklopila i neka važnija partnerstva. Nakon što su joj Sjedinjene Države naprasno omele ogroman posao vrijedan 56 milijardi eura - prodaju 12 dizelskih podmornica Australiji, te brže-bolje s Ujedinjenim Kraljevstvom i Australijom formirale trojni pacifički pakt AUKUS, Francuska je predstavila svoje indopacifičko strateško savezništvo s Indijom i Indonezijom. Usto gura i mediteransko partnerstvo koje, uz sredozemne zemlje Europe (dakle i Hrvatsku) uključuje i zemlje Sjeverne Afrike, gdje Francuska odavno ima velikog utjecaja.
Nadalje, Macron je nakon toplog prijema i sklopljenih sporazuma u Zagrebu, idućeg dana sklopio mnogo važniji pakt s Italijom. Macron ga je potpisao s talijanskim premijerom Marijom Draghijem kojemu predviđaju da bi, nakon što je uspješno vodio Europsku središnju banku, u dvojcu s Macronom mogao postati najmoćnijim čovjekom Europe kada su u pitanju gospodarstvo i financije.
Podozrivost spram američke geopolitike
Francuska je u poslijeratnom euroatalantskom kontekstu uvijek solirala naspram SAD-a. Charles De Gaulle je 1966. godine povukao Francusku iz zajedničke zapovjedne strukture NATO-a pa je i sjedište Sjevernoatlantskog saveza moralo seliti iz Pariza u Bruxelles. U jeku Vijetnamskog rata De Gaulle je NATO vidio kao "instrument američkih geopolitičkih interesa". Tek je 2009. godine tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy vratio Francusku u vojne strukture NATO-a.
Diskretni odmak od euroatlantizma uvijek je bio prisutan u francuskoj politici. Pariz i sada sklapa nova savezništva i najglasniji je zagovornik samostalnih europskih oružanih snaga, za početak barem s onih 5000 vojnika u interventnim snagama. Sve u svemu, u trenutku kada je Europa na raskrsnici nakon odlaska kancelarke Merkel i s podozrivošću spram Sjedinjenih Država koje u vrijeme Donalda Trumpa nisu baš držale do strateškog partnerstva s Europom, a i sada, u vrijeme Joea Bidena fokusirane su na Kinu (vidi: AUKUS), u Parizu je ideja da Europa u sigurnosno-obrambenom, ali i svakom drugom smislu, treba biti neovisnija o SAD-u opet dobila na snazi.
U Europi imamo atlantiste, balansere i Francusku
No Europa po tom pitanju nije jedinstvena. Nedavno je to u studiju Net.hr-a vojni analitičar Robert Barić.
"Cijela istočna i srednja Europa, pa i Mađarska, Bugarska te dobar dio zapadnih država članica Unije su atlantisti i kažu da bez Amerike nema obrane Europe. To kaže i Njemačka! Tamošnja odlazeća ministrica obrane je prije tri mjeseca odbrusila Macronu da je dosta tih priča i da se Njemačka i Europa ne mogu obraniti bez američke pomoći. Imate zemlje koje tu balansiraju, poput Italije, Španjolske, Grčke i Portugala koje nastoje imati usklađenu politiku i s Europom i s Amerikom, bez da ugroze odnose s bilo kojom stranom. I imate praktično samo Francusku koja se zalaže za tu ideju strateške autonomije Europe - političke, ekonomske i obrambene", kazao je Barić.
Što se tiče Hrvatske, Barić ne smatra da će doći do velikog strateškog zaokreta k francuskoj ideji europske obrambene autonomije, već izglednijim drži da će sve ostati kao i do sada jer, kaže, "veliki strateški zaokret traži i politički i ekonomsku cijenu".
'Plenković računa da će Macron promijeniti stav'
Osim potpisivanja ugovora o kupnji Rafala i dokumenta o strateškom partnerstvu, Macron je premijeru Andreju Plenkoviću kao dobar gost donio i potporu ulasku Hrvatske u šengenski prostor i eurozonu. Neki upućeni izvori navodno tvrde kako je ideja strateškog partnerstva da i "Hrvatska postane privilegirani partner Francuske u ovom dijelu Europe". No, znači li to doista i veliki strateški zaokret Hrvatske od SAD-a pa i Njemačke? Bivši diplomat Božo Kovačević smatra da je ovo više pomak nego zaokret hrvatske vanjske politike.
"Ne mislim da je ovo zaokret u odnosu na partnerstvo sa SAD-om, nego je u većoj mjeri pomak hrvatske orijentacije unutar EU-a. Dosad je Hrvatska jednoznačno slijedila politiku Njemačke, a s obzirom na promjene u Njemačkoj, vrlo vjerojatno će odnosi njemačke i hrvatske vlade postati manje srdačni. Drugo, Hrvatska se kao mediteranska zemlja priključuje francuskoj inicijativi sredozemnog partnerstva.
To otvara neke mogućnosti za intenziviranje suradnje, ponajprije sa zemljama Sjeverne Afrike. I treće, pretpostavljam da premijer Plenković računa da će moći utjecati na Francusku da promijeni svoje stajalište prema proširenju EU-a na zapadni Balkan. Mislim da je u interesu Hrvatske da do tog proširenja dođe, a znamo da je Francuska na to dosad stavljala veto", kazao je Kovačević za Net.hr.
'Ovo je pregrupiranje snaga unutar Unije'
Kovačevića smo pitali koristi li Francuska trenutak smjene vlasti u Berlinu da preuzme inicijativu unutar EU-a.
"Intenziviranje francuskih napora u kontekstu postizanja strateške autonomije ne treba gledati samo u vezi s promjenom vlasti u Njemačkoj. Ta inicijativa je starija, još od vremena Trumpa, kada su odnosi SAD-a i Europe bili pogoršani. A Francuska kao jedina nuklearna sila među članicama Unije misli da u pogledu postizanja strateškog partnerstva ima neke argumente koje drugi nemaju. U tom smislu treba gledati i strateški pakt s Italijom. To je pregrupiranje snaga unutar EU-a i jačanje južnih zemalja-članica. Mnogi analitičari to povezuju s namjerom tih južnih prezaduženih zemalja da se relaksiraju od pravila o štednji (koji je forsirala Merkeličina Njemačka, nap.a.) čime bi se olakšala njihova situacija", kaže Kovačević.
Ono na čemu Francuska najglasnije inzistira su zajedničke europske vojne snage. U rujnu je, u svjetlu naprasnog povlačenja SAD-a iz Afganistana i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila da bi EU trebao biti u stanju vojno intervenirati bez pomoći SAD-a. Pritom je najavila da će tijekom francuskog predsjedanja Unijom u prvoj polovici 2022. biti održan Europski samit za obranu koji će ona sazvati skupa s Macronom. No, dio "atlantističkih" članica EU-a i dalje vide vidi SAD kao glavnog zaštitnika od goropadne Rusije. I Kovačević kaže kako će neke članice EU-a iz srednje i istočne Europe, u prvom redu baltičke države i Poljska, i dalje više računati na SAD, nego na Francusku.
"One smatraju SAD čvršćim jamcem svoje sigurnosti, negoli eventualno u budućnosti osposobljenu Europsku uniju", napominje Kovačević.
