Prije točno 100 godina rođen je Frank „The Voice“ Sinatra, entertainer čija veličina, značaj i utjecaj iz današnje perspektive djeluju gotovo nestvarno. Nitko prije (a ni poslije) njega nije tako dobro odgovarao definiciji „renesansnog čovjeka“ talentiranog za baš sve grane industrije zabave, bilo da se radilo o pjevanju, po kojem je ipak najpoznatiji, glumi ili vođenju vlastitih televizijskih emisija. Tako se, uz nebrojene bezvremenske hitove, „the old blue eyes“ mogao pohvaliti i Oscarom za sporednu ulogu u ratnoj drami „Odavde do vječnosti“, a i spomenuti, tada vrlo popularni TV-specijali nerijetko su dobivali priznanja struke.
Najranija poglavlja priče o Franku Sinatri vraćaju nas je u Hoboken u New Jerseyju, jedan od onih gradova čiji se stanovnici istovremeno osjećaju i blizu i toliko daleko od hipnotizirajućeg svjetla, sjaja i raskoši Velike Jabuke. Karijeru je započeo sredinom tridesetih u pjevačkom kvartetu poznatom kao Hoboken Four i, premda su ga ostali članovi sastava angažirali samo zato što je imao auto, u rekordnom je roku postao glavni vokal i miljenik djevojaka. Ubrzo ih je i prerastao (iz tih dana datira i njegova izjava: „postat ću toliko velik da me nitko neće moći ni dotaknuti“), kao i „gažu“ u orkestru Tommyja Dorseyja s kojim je, ponajprije zbog neiskustva u showbizu, potpisao prilično „lihvarski“ ugovor. Kako bi se oslobodio istog, zamolio je za pomoć neke stare prijatelje koji su bilježili sve veće „uspjehe“ u svijetu kriminala pa legenda kaže kako je Dorsey pristao na sve nakon „razgovora u četiri oka“ s mafijaškim „bossom“ Williejem Morettijem. Sinatru se redovno moglo vidjeti u društvu opasnih momaka poput bliskog mu prijatelja i „brata sa Sicilije“ Josepha Fischettija, a volio se, prema brojnim svjedočanstvima, hvaliti i poznanstvom s Bugsyjem Siegelom i brojkom ljudi koje je ubio. I sam je, naime, isticao kako bi, da nije bilo glazbe, vjerojatno završio kao kriminalac, no vrijedi istaknuti da se radilo o staroj ekipi iz njegovog kvarta, skoro pa obiteljskim prijateljima za koje je itekako bio svjestan kako bi mu u budućnosti mogli postati jako korisni. Iako su čak i novine izvještavale da je prisustvovao mafijaškoj konferenciji u Havani 1946. godine, javnost i obožavatelji to mu nisu zamjerili pa je postalo sve jasnije da je zaista „toliko velik da mu nitko ništa ne može“. Osim s mafijašima, vrijeme je provodio i s najvećim političkim dužnosnicima Sjedinjenih Država pa se već 1944. prvi puta susreo s Franklinom Rooseveltom, a dvadesetak godina kasnije odigrao je važnu ulogu u dovođenju Johna F. Kennedyja na vlast. O divljim zabavama, prepunim seksa i poroka, koje je Frank organizirao u čast JFK-a već desetljećima kolaju bezbrojni „mitovi i legende“, a na putu do Bijele kuće pomogla mu je i podrška kriminalnog miljea s kojim ga je povezao upravo Sinatra. Njihovo prijateljstvo okončano je svađom koja je našeg glavnog junaka zauvijek ohladila od „šurovanja“ s demokratima pa je do kraja života ostao vjeran njihovim najžešćim protivnicima republikancima.
Na ovom primjeru donekle možemo proniknuti u stanje svijesti velikog „The Voicea“ – bio je tip kojem se nije bilo pametno zamjeriti, no za prijatelje i obitelj bio je spreman učiniti sve, što najbolje potvrđuje njegov odnos sa Sammyjem Davisom Jr.-om, jedinim tamnoputim pripadnikom slavnog „rat packa“. Iza tog naziva skrivala se skupina holivudskih zvijezda koju su predvodili Sinatra, Davis i Dean Martin, a njihovo partijanje na neki je način postavilo temelje kasnijem „sex & drugs & rock'n'roll“ načinu života dugokosih klinaca s električnim gitarama. Rasizam je u tadašnjem SAD-u još uvijek bio prilično izražen, a svatko tko je, primjerice, pokušao zabraniti Sammyju ulazak u neki luksuzni hotel ili klub, ubrzo je dobio što zaslužuje od strane Frankieja i njegovih kostolomaca. S druge strane, o teškom karakteru i nasilnim ispadima slavnog zabavljača postoje brojna svjedočanstva, među kojima prednjače ona najveće ljubavi njegovog života Ave Gardner. Njihov su brak obilježile prijevare, ljubomora i česti fizički sukobi, a sve to Sinatra je krajem pedesetih opjevao na legendarnim albumima „In The Wee Small Hours“, „Only The Lonely“ i „No One Cares“, duboko emotivnom i skoro pa suicidalno depresivnom posljednjem pozdravu onoj pravoj. Na tim pločama njegov su glas pratili minimalistički jazz aranžmani sastavljeni od klavira, puhača i rijetkih orkestracija, što je šokiralo njegove obožavatelje, naviknute na vedre, zvucima big banda i swinga obojane hitove koje je inače izvodio. Usprkos tome, spomenuta trilogija danas spada među njegova najznačajnija i najbolja ostvarenja.
Takvi artistički izleti u nepoznato nisu mu bili strani pa je 1955. postao prvi narkoman na velikom platnu, zahvaljujući kultnom filmu „Čovjek sa zlatnom rukom“. U njemu je glumio jazz glazbenika ovisnog o heroinu, a problemi s drogama u to su vrijeme predstavljali nešto o čemu se nije pričalo u prigodnim televizijskim emisijama ili pisalo u novinama.
Ubrzo nakon toga, uslijedio je i pad popularnosti, ponajprije izazvan pojavom i rastućom popularnošću rock'n'rolla, koji nije uspio spriječiti ni zajedničkim nastupima s Elvisom Presleyjem. Mafijaški kompanjoni ponovno mu priskaču u pomoć i sređuju mu unosnu gažu u Las Vegasu koji je potom pretvorio u svoju bazu i iz nje kretao na još uvijek uspješne svjetske turneje. Tim je koncertima ostao vjeran do nekoliko godina prije smrti, čak i kad su ga obrade njegovih klasika od strane izvođača u rasponu od Luciana Pavarottija do Sida Viciousa, U2 i reperica iz grupe Salt-N-Pepa vratile na nekadašnje pozicije.
Do posljednjeg daha smatrao se najboljim i kao takav je i publici uvijek pokušavao dati najbolje od sebe, a pojedine pjesme u studiju je znao izvesti i po dvadesetak puta prije nego što ih snimi. Također, do samog kraja ostao je „bog kula“, besprijekorno odjeven i s urođenim stavom tipa većeg od života. „Nadam se da ćete doživjeti stotu i da će moj glas biti zadnja stvar koju ćete čuti“, glasila je rečenica kojom je uvijek nazdravljao svojim prijateljima. Stotu ih većina nije uspjela doživjeti, ali uzmemo li u obzir koliko je Sinatrina glazba i dalje sveprisutna, na drugi ih je svijet zasigurno ispratila neka od njegovih pjesama. Najvjerojatnije „My Way“, skladbu koju nikada nije volio te ga je izluđivala činjenica da je mora izvoditi na doslovno svakom nastupu.
