Bez obzira koliko Facebook meni, kao i većini ljudi, bio nešto što se skoro pa podrazumijeva, postoji određeno razdoblje u danu kad ga izbjegavam. Nipošto, ali nipošto ga ne otvaram u rano jutro. Naime, jutro je na Facebooku vrijeme optimističnih citata od kojih dobijem ospice. Nema ništa gore nego naprimjer ono jutro kad planiraš obaviti svoje redovno mjesečno prijavljivanje na Zavod za zapošljavanje, na Facebooku ugledati citat tipa: "Ah, koje divno jutro, pred tobom je dan pun izazova, iskoristi ih!" To teško pada na psihu, pogotovo kad znaš da će ti u tom danu najveći izazov biti taj da se na šalteru dotične ustanove suzdržiš od verbalne agresije prema zaposlenima na Zavodu, jer koliko god te zaposlenici iritirali, znaš da ti oni, ustvari, nisu ništa krivi. Nije ti ništa kriva ni tvoja mama, koja, poput najgoreg Facebook optimista, izrekne mudru misao: "Ne budi tako malodušna, život je borba, bit će bolje." Ništa ne pomaže kad je tad bijesno podsjetiš da je ona, u "svoje vrijeme", u tvojim godinama prikupljala papire za odlazak u mirovinu, a ti se danas, u svoje vrijeme, a u njenim godinama, prijavljuješ na Zavod.
Jalova nada u osobnog savjetnika
Prva prijava nakon gubitka posla je najživopisnija i najznačajnija, jer koliko god bio ubijen u pojam kad stigneš tamo, ipak u tebi tinja mala nada da "oni" možda, ipak, mogu pomoći. Tu nadu ti dodatno rasplamsa naputak: "Javite svom osobnom savjetniku", kojeg ti promptno odrede. Na zakazani datum stižeš nervozno stišćući u ruci radnu knjižicu, dođeš na isti onaj šalter na kojem su ti odredili osobnog savjetnika i prozboriš njegovo ili njeno ime i prezime. Na šalteru te dočeka dječarac od svojih, valjda, dvadesetak godina koji se predstavi kao taj koga tražiš. Srce ti zalupa od sreće, a on, mrtav ozbiljan, krene s pitanjima:
"Vaše ime?" "Ja sam ta i ta." "Datum rođenja?" "Taj i taj." "Zanimanje?" "To i to." "Što biste voljeli raditi?" "Što god!" "U redu. To bi bilo sve. Javit ćemo vam se. I nemojte se zaboraviti redovno prijavljivati. Lijep dan."
Osjećaj mučnine koji traje danima
I, to je to. To je bio susret s mojim osobnim savjetnikom na Zavodu za zapošljavanje. Na stranu činjenica da mi je cijelo vrijeme bilo nekako neugodno jer mom osobnom savjetniku po godinama mogu biti mama, ako ne i baka. Promatrala sam ga dok je lupkao po tastaturi pitajući se što li me i o čemu, pobogu, to dijete može savjetovati? Na stranu i to što znam da Zavod, ipak, ponekad nešto za nekoga i napravi, osjećaj mučnine me nije napuštao danima. Kasnije, prepričavajući prijateljici uz kavu svoje najfriškije iskustvo sa Zavoda i žaleći se na opću situaciju u zemlji, od nje sam dobila sljedeći naputak:
"Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!"
"Ha?!", blentavo sam zurila u nju.
Na to mi je, kroz smijeh, objasnila da je to rečenica koja u posljednje vrijeme kruži među njenim društvom, a kao odgovor svakome tko se potuži na bilo koji segment života u Hrvatskoj. Naputak je preuzet od srčanih domoljuba koji svaki prigovor egzistencijalne prirode shvate kao direktni napad na opstojnost države i pokazao se kao najuspjelija šala i nepogrešiva tehnika za zasmijavanje očajnika. Nakon nekog vremena, kaže, postao je toliko popularan da ga se počelo koristiti u svim mogućim prilikama. Naprimjer, djeca su joj prigovorila da joj je ručak bljutav i dobila su odgovor: "Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!" Isti dan, kad joj se muž u krevetu navečer pokušao približiti, pa počeo brundati zbog njene glavobolje, odbrusila mu je: "Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!" Isto je i muž rekao njoj kad je prigovorila zbog njegove plaće koja se smanjuje iz mjeseca u mjesec.
Manjak domoljublja?
Slučaj je htio da sam ja baš tih dana stvarno otišla u Srbiju, na jedno vjenčanje. Stigavši tamo, pažljivo sam promatrala i analizirala situaciju. Osluškivala sam priče i uočila da stanovnici zemlje u koju bi trebali otići svi Hrvati koji nisu zadovoljni Hrvatskom, imaju identične probleme kao i mi. Preskupa hrana i gorivo, visoke režije, spora administracija, presporo sudstvo, korumpirani i nesposobni političari, nezaposlenost, smiješne plaće. Usuđujem se primijetiti da u Srbiji nije ništa bolje nego u Hrvatskoj, a ako želim baš biti skroz drska, primijetit ću da je situacija tamo ista kao i situacija ovdje. Međutim tamo nitko nikome ne govori: "Kome se ne sviđa, neka ide u Hrvatsku." Znam da se ovo moje uspoređivanje može shvatiti kao manjak domoljublja, pogotovo onima kojima svaka usporedba s tom zemljom zvuči kao pokušaj državnog udara i izdaja svih nacionalnih vrijednosti, ali što mogu kad je tako.
Uostalom, kome se ne sviđa ovo što pišem, neka ide... Ma, znate već.
