Svako malo po nekim anketama izađe na vidjelo da su Hrvati, navodno, jako nesritan i depresivan narod. Nakon šta stručnjaci za proučavanje stanja i bivstvovanja u javnost iznesu takve podatke, u paketu s tim idu i pokušaji objašnjavanja zbog čega su dakle Hrvati tako nesritni. Ka prvi razlog se, naravno, navodi velika stopa nezaposlenosti. To zvuči poprilično logično jer bez posla čoviku nije ni do čega – ni do smijanja, ni do informiranja, ni do kulturnog i duhovnog uzdizanja. Neki su potonili tako duboko u beznađe da ih ne zanima više ama baš ništa u životu, pogotovo otkad je završila prva sezona prikazivanja Larinog izbora i otkad smo izgubili na nogometnom prvenstvu. Pardon, nismo izgubili nego su nas privarili korumpirani suci. Oni koji su pak skroz potonili, njih više ne zanima ni to oće li Čačić ikad više sist u auto ili neće.
Recimo državni zavod za statistiku je objavija da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj 5.365 kuna. Virujte mi, ja poznajem puno ljudi, izuzetno sam društvena i komunikativna osoba, ali u krugu ljudi s kojima se družim, u zadnjih par godina, nisam nikada srela nekoga ko stvarno zarađuje recimo bar 5.000 kuna. Tako da je taj jedan prosječan Hrvat s takvom jednom prosječnom plaćom malo nalik na onog Jetija, snježnog čovika – priča se da postoji, ali ga još niko nije vidija. I nema šanse da bi mi jedan takav primjerak od 5.000 kuna promaknija ili se izgubija u gužvi. Dobro, dopuštam mogućnost da takav među mojim znancima i postoji, ali krije podatke o svojim primanjima da bi izbjega ove šta bi ga ganjali da im bude jamac za kredit.
Depresivniji i od nezaposlenih
Ono šta sam ja osobno otkrila propitkujući malo osobe zaposlene recimo u raznim buticima, dućanima, trgovačkim centrima, sportskim kladionicama i većini ugostiteljskih objekata, govori da je prosječna neto plaća jednog prosječnog Hrvata ustvari – 3.000 kuna.
Također sam došla do saznanja da ako postoji nešto što je još teže i depresivnije od toga kad je čovik nezaposlen, onda je to ono kad je čovik zaposlen i zarađuje 3.000 kuna misečno. Uspoređujući malo psihička stanja mojih zaposlenih i nezaposlenih prijatelja i poznanika, otkrila sam da je u prosjeku jedan prosječan nezaposleni Hrvat sritniji i optimističniji od jednog prosječnog zaposlenog Hrvata.
Naprimjer žena zaposlena u jednoj sportskoj kladionici u Splitu, ispričala mi je ovo:
Plaća joj je 3.000 kuna, dnevno radi najmanje osam, a najviše deset sati, nema nijedan slobodan dan u tjednu, iz kladionice ne smije izlaziti, pauzu nema i jesti može samo kad u kladionici nikog nema, a u svakoj prosječnoj hrvatskoj kladionici uvik nekog ima. Kaže da se osjeća kao rob, napominjući da se ipak smatra malo sritnijom od robova, jer u doba (službenog) robovlasništva nisu postojali antidepresivi, a ona ih, hvala bogu i hrvatskom zdravstvenom sustavu, ipak može nabaviti koliko god joj triba.
Beskrupulozni tajkuni s 4.000 kuna
Slično kao ona osjećaju se i svi ostali zaposleni, iz raznih djelatnosti, koji mjesečno zarađuju od 2.800 do maksimalnih 4.000 kuna. Naravno, oni koji zarađuju 4.000 kuna, iz ove perspektive gledano, mogu se slobodno smatrati beskrupuloznim tajkunima.
Sve u svemu, svaka čast stručnjacima, raznim sociolozima i psiholozima, ali meni se čini da oni nemaju pojma o stvarnom stanju na terenu. Naime, ko god živi među običnim pukom, svako malo ima priliku uvjerit se da deprimirajuće stanje u naciji ne izaziva nezaposlenost nego zaposlenost. Jedna moja poznanica, nakon nekoliko miseci bez posla, dobila je ponudu raditi u jednoj trafici. Prvo je skočila od sriće, a onda je saznala da bi joj plaća bila 3.000 kuna.
"Kažeš, tri tisuće kuna?", rekla je na telefon poznaniku koji joj je, sav ponosan i ništa ne sluteći, "namistija" taj posal.
"Da!", odvrati ovaj ushićeno.
Slušaj, poruči mome nesuđenom poslodavcu da mu ja za tu plaću ne bi pristala ni NE RADIT, a kamoli radit. Ustvari, možda bi čak i pristala ne radit za tu plaću, ali pod uvjetom da mi plaća prijevoz do mista di neću radit. Jasno?
Logična računica
Naravno da je takva reakcija, s obzirom na situaciju, shvaćena kao čista drskost. Ali njena računica je bila, kaže, vrlo logična.
Gledaj, aj reci mi iskreno, šta može čovik s plaćom od tri tisuće kuna? Ništa. Kad plati prijevoz, kad si kupi nešto za pojest, kad uzmeš u obzir da se radi i vikendom i da još uza sve to moraš glumit da si sritan i zahvalan šta robijaš, ispada da je puno bolje nezaposlenom čoviku koji isto tako ne može ništa, ali bar za to "ništa" ne mora rintačit i ne mora se pravit da je zbog tog "ništa" sritan i zadovoljna, razumiš?
Rezimirano, nekako bi tribalo Milanoviću i ostalima skrenit pažnju na to da malo olade s tim ustrajavanjem na pokušaju povećanja zaposlenosti u Hrvata, jer ko god se zaposli, a da to nije u Vladi ili u državnoj firmi, jedino šta radeći zaradi je stanje duboke tjeskobe, depresije i suicidalnih misli.
Dalje, Milanoviću, a naročito Čačiću, triba šta prije pricvikat sve kabele na kompjuteru, televiziji i svim ostalim sredstvima informiranja i tako im onemogućit svaki uvid u stanje u Europi. Kad nam poskupi struja, tome prethodi izjava da imamo najjeftiniju struju u Europi. Kad poskupi gorivo, pogađate, to biva potkrijepljeno izjavom da imamo najjeftinije gorivo u Europi. Plaće su nam se srozale, naravno, nakon šta je do Vlade doprla informacija da Hrvati imaju najbolje plaće u regiji.
Ukratko, sve šta se ovome bidnom narodu srušilo, srušilo se nakon šta je otkriveno da mu je u nekom segmentu života ustvari, jel'te, bilo bolje nego recimo onima u Europi. Europljani jednostavno ne mogu podnit da mi imamo išta bolje od njih, pa nam ukinu sve šta nam je još dobro.
Daj, bože, da uskoro nekako zaključe da imamo i najbolju Vladu u Europi.
