Javno glasovanje - oblik otvorenoga glasovanja koje se provodi pred očima javnosti i kojemu glasač ne može zatajiti ili skriti vlastiti politički izbor. Povijesno se pojavljivalo kao (1) aklamacijsko glasovanje na javnim skupovima i u skupštinama; (2) glasovanje viva voce, tj. glasovanje uglas pozivanjem članova da skupno kažu “da” ili “ne” nekom prijedlogu; (3) glasovanje pojedinačnim prozivanjem članova skupštine ili skupa da javno prihvate neki prijedlog riječju “da” ili da ga odbiju riječju “ne”; (4) glasovanje ustajanjem pojedinaca ili dizanjem ruke; (5) glasovanje javnim osobnim potpisom u tzv. glasačkoj knjizi; (6) glasovanje potpisivanjem glasačkih listića; (7) glasovanje u odvojenim, jasno označenim, a katkad i prozirnim glasačkim kutijama u izborima za članove parlamenta, predsjednike države i sl., koje imalo privid tajnoga, a zapravo je bilo javno ili polujavno glasovanje. Do kraja 19. i početka 20. stoljeća održalo se i kao oblik biranja modernih parlamenata u najrazvijenijim zemljama. Opravdavalo se tvrdnjama da ono znači dosljedno poštovanje načela javnosti u svim javnim institucijama i postupcima, te da pojedinci koji nisu sposobni podnijeti politički i moralni teret javnoga glasovanja nisu dostojni ni prava glasa. Upozoravalo se na to da je nužno u uvjetima masovne nepismenosti stanovnika koji nisu bili sposobni samostalno ispuniti glasačke listiće. Protivnici su tvrdili da je javno glasovanje represivno, jer omogućuje ucjene i potkupljivanje birača. Pedstavnici vlasti mogli su nadzirati javno glasovanje te utjecati na rezultate izbora zastrašivanjem, ucjenama, kaznama i sl. Različiti oblici javnog glasovanja održali su se u skupštinama, na konvencijama, u odborima, na sastancima i drugdje, kako u politici tako i u gospodarstvu, kulturi, znanosti itd.
Javno mnijenje - izražavanje mišljenja širokih masa o svim pitanjima koja su od društvenog značaja. Javno mnijenje se u najširem smislu bavi s "res publica". Dakle, tom pojmu "javnosti" pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju utjecati na javno mnijenje.
Jednokružni većinski izbori - većinski izbori u
kojima pobjeđuje kandidat koji u prvom i jedinom krugu glasovanja
dobije najveći broj glasova birača. Nazivaju se i izborima
relativnom većinom, a u anglosaksonskoj izborno-političkoj
tradiciji i first-past-the-post-system i winner-take-all-system.
Provode u jednomandatnim izbornim okruzima, natječu se
pojedinačni kandidati, a svaki birač ima jedan glas kojim glasuje
za jednog kandidata. Pripisuju im se jednostavnost i razvidnost,
širenje granica izbornog natjecanja otvaranjem mogućnosti
sudjelovanja neovisnih kandidata, ublažavanje stranačkih,
klanovskih ili obiteljskih utjecaja u politici, personalizacija
izbora, umanjivanje izgleda za uspjeh ekstremističkih stranaka,
čvršće vezivanje zastupnika uz birače izbornih okruga u kojima su
izabrani i dr. Zamjera im se da omogućuju pobjedu onome tko ne
predstavlja većinu nego “najbrojniju manjinu”. Iz političkog
predstavništva praktično isključuju političke i druge manjine,
obeshrabruju razvitak etničkih, regionalnih i sličnih stranaka,
stvaraju veliku natpredstavljenost glasovno najjače stranke
pomoću “bonusnih mjesta”, rezultiraju velikim brojem “propalih
glasova”, omogućuju manipuliranje u podjeli na izborne okruge
itd. Dvostranački parlamentarni sustav, “umjetna” parlamentarna
većina i stabilna jednostranačka vlada glavni su tendencijski
politički učinci izbora relativnom većinom.
Jednomandatni izborni okrug - izborni okrug u
kojemu se dodjeljuje samo jedan mandate, odnosno bira samo jedan
zastupnik. Broj jednomandatnih okruga jednak je broju mjesta u pr
edstavničkom tijelu za koje se provode izbori. Podjela zemlje na
jednomandatne okruge najvažniji je element većinskih izbornih
sustava, te je u razvijenim demokracijama s klasičnim
anglosaksonskim i romanskim izbornim pravom uređena posebnim
pravnim aktima i njome se bave posebna tijela. Utvrđivanje
granica izbornih okruga i njihovo periodično mijenjanje mogu
proizlaziti iz samostalnih odluka većinske parlamentarne stranke
i jednostranačke vlade, sporazuma dviju najvećih parlamentarnih
stranaka ili prosudaba neovisnih nestranačkih tijela. U
suvremenim demokracijama prevladava posljednji oblik odlučivanja,
te one imaju posebna tijela koja se bave tim pitanjima. Okruzi se
tvore na osnovi biračke kvote ili prosječne veličine biračkog
tijela koja se utvrđuje dijeljenjem ukupnog broja birača ili
stanovnika brojem mjesta u predstavničkom tijelu. U podjeli se
vodi briga o zemljopisnim i administrativnim granicama,
zajedničkim interesima pojedinih krajeva i komunikacijskim
pravcima, populacijskim trendovima i dr. Poštuju se i načela
zemljopisne kompaktnosti i teritorijalne kontinuiranosti izbornog
okruga, što znači da nijedan dio ne smije ostati nepovezan s
ostatkom okruga. Kako bi se poštovale zemljopisne i
administrativne granice ili zajednički interesi pojedinih
krajeva, u pojedinim su slučajevima dopuštena stanovita
odstupanja od biračke kvote. Povezuju se s posebnim shvaćanjem
političkog predstavništva i uloge zastupnika kao predstavnika
konkretnog okruga u kojemu je izabran i koji je stoga u
parlamentu dužan ponajprije zastupati interese tog dijela
biračkog tijela.
