Kad čovjek provede neko vrijeme na društvenim mrežama, postupno ogugla na mnoge stvari. Naprimjer na krasne sličice ukrašene cvijećem, proljećem, lastama, mjesečinom i prigodnim aforizmima. Ne možete naprimjer otvoriti naslovnicu Facebooka, a da vas ne zapljusne val dirljivih prizora zalazaka i izlazaka sunca, a o opsesivnom citiranju slavnih i mudrih glava da i ne govorim. Osobno, s vremenom sam izgradila i usavršila imunološki sistem i izvježbala se da ne vidim takve pojave.
Ipak, prije otprilike mjesec, dva, u moje vidno polje na naslovnici Facebooka upala je jedna sasvim drugačija, posebna sličica. Radilo se o crtežu Snoopyja i pričici ispričanoj u tri prizora.
Snoopy u tri prizora
Prvi prizor, Snoopy ulazi u šumu i nailazi na list koji u svom padu sa stabla leprša i izvodi neki svoj ples zrakom. Drugi prizor, Snoopy se pridružuje listu i započinje ples s njim. Treći prizor, Snoopy se lagano naklanja listu i odlazi uz (neočekivanu) rečenicu:
"Thank you for the dance."
Reakcija koju je ova pričica izazvala u meni nalikovala je otprilike onom doživljaju kad vas netko udari šakom u želudac pa ostanete bez zraka. Mislim da me zatekao kontrast između poruke crteža i moje vlastite, nenacrtane stvarnosti. Možda zato što mjesto na kojem sam naletjela na tu pričicu (Facebook) svakodnevno priča sasvim drugačije priče. I zemlja u kojoj živim svakodnevno priča sasvim drugačije priče. I planet na kojem živim, također. Jer ako je ovaj planet, ako je ova zemlja u kojoj živimo šuma po kojoj šalabazamo, a ljudi koje susrećemo listovi koji plešu neki svoj ples, bolno je shvaćanje koliko malo poštovanja u nama ima za tuđe plesove.
Sve hrvatske bure i oluje
Posljednjih mjeseci, prateći sve hrvatske bure i oluje, često se sjetim Snoopyjevog plesa. Trebali bismo biti kao on, govorim si. U susretu s drugima, makar i ne poznavali njihov ples, niti njihove plesne korake, zaplesati malo s njima. Pa se nakloniti. I zahvaliti. Znam, ovo sad pomalo nalikuje na sastav iz hrvatskog jezika nekog osnovnoškolca na temu "Kad bi svi ljudi na svijetu". Ili na izjavu netom okrunjenje Miss Universe koja se, naravno, planira boriti za mir u svijetu i ljubav među svim ljudima. Ne, nemam baš tako megalomanska niti utopijska snoviđenja. Ali nisam se mogla otresti tužne usporedbe sa situacijom u ovoj zemlji.
Naime, mi, ovakvi kakvi jesmo, ne samo da nećemo zaplesati s nekim njegov ples, uhvatiti njegove korake, a potom mu se, odlazeći, zahvaliti na plesu. Mi ćemo, u najboljem slučaju, pokušati list prisiliti da s nama otpleše neki naš ples. Po našoj glazbi, po našim plesnim koracima. A u najgorem slučaju? Pa, zabranit ćemo listu da uopće pleše, uhvatiti ga u letu, baciti na pod i zgaziti nogama. A potom šumu proglasiti svojom. Samo svojom.
Ljuto neprijateljstvo, krv, znoj i suze
Tako se, naime, ponašamo svi skupa kad naletimo na nekoga tko drugačije misli. Bez obzira o čemu se radilo. Politički stavovi i uvjerenja, pripadnost lijevima ili desnima, zdravstveni odgoj, vjera, dočeci generala, papa, dočeci, na kraju krajeva, Božića i Novih godina, mišljenje o bilo čemu i bilo kome, sve se na kraju svede na ljuto neprijateljstvo, na krv, znoj i suze. Nečija različitost, u ovoj zemlji, doživljava se kao osobna uvreda.
Drugačija politička uvjerenja naprimjer ne doživljavamo kao priliku za čuti i naučiti nešto novo i, eventualno, preispitati vlastite stavove. A ne. Kod nas, po svemu dosad viđenom, ne postoje lijevi i desni. Mi smo to lijepo pojednostavili, pa se dijelimo na one koji "vole" i one koji "ne vole" Hrvatsku. Nigdje na svijetu, valjda, demokracija nije tako krvožedno banalizirana. Pokušavam se ponekad prisjetiti, ali mi ne uspijeva, jesam li ikad, slušajući američke predizborne kampanje, čula da jedan kandidat zapjenjeno drugome kandidatu viče: "Ti mrziš sve što je američko, ti, ustvari, uopće nisi Amerikanac!" Njihovi birači bi, predmnijevam, bili nemalo iznenađeni takvom retorikom i valjda bi se zagrcnuli od smijeha.
Gađanje smiješnim plotunima
Koliko znam, oni se baš i nemaju običaj gađati takvim smiješnim "ti-mrziš-sve-što-je-američko" plotunima. Oni se gađaju predizbornim programima, planovima za poboljšanje gospodarstva, zdravstvenog i školskog sustava te ostalim sličnim, nama potpuno irelevantnim stvarima. Za razliku od njih, naši političari već dugih dvadeset i više godina, tijekom svojih kampanja, prije nego išta drugo, moraju dokazivati ono što je očito i evidentno – da su, naime, Hrvati. Kakvi političari, takav i narod, naravno. Običan puk svoj identitet uporno gradi isključivo kroz identitet onog "drugog". Dakle, da bi netko bio Hrvat, mora po svaku cijenu pronaći i razotkriti nekoga tko to, po njegovom mišljenju, nije. A ako i je, onda to nije na način na koji onaj prvi smatra da treba biti.
Naprimjer onomad kad su generali pušteni kući, na Facebooku se moglo pročitati i ovako nešto: "Evo, vidite, ljevičari, kako domoljubi slave povratak svojih generala!" Iz te jedne jedine euforične rečenice, moglo se bez problema iščitati – ako si ljevičar, podrazumijeva se da nisi domoljub. Doduše, isto vrijedi i u obrnutom smjeru. Drugim riječima, ako si desničar, podrazumijeva se da si primitivac i zločinac. Ako podržavaš uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, onda si inkarnacija zla koja pokušava urušiti temelje katoličke vjere u Hrvata, a ako si protiv istoga, onda si zatucana seljačina i katolički ekstremist. Uvrede pljušte s obje strane, iz Sabora i s Kaptola, na ulici i na Facebooku. Ako nekoga optužiš za niske udarce, spremno će ti odvratiti: "Vi ste prvi počeli."
Gužva na plesnom podiju
Tko je zaista prvi počeo, teško je na ovom plesnom podiju utvrditi. Gužva je, zadimljeno je, gazimo jedni drugima po nogama, podmićujemo muziku da svira "našu stvar", otimamo si plesne partnere.
Vrištimo tako jedni drugima na uši, pogotovo po društvenim mrežama, tu smo najhrabriji, najpredaniji. Sve riječi i optužbe, sva slova koja smo jedni drugima tresnuli odlučno u anonimna lica, iskačući iz virtualnog žbunja, izrečeni su samo zato da bismo spriječili nekoga da svoj ples otpleše vlastitim koracima. Mi jedni od drugih nemamo, ne možemo i ne želimo išta naučiti.
Iznad naših uzrujanih, usijanih hrvatskih glava diže se bijesni dim dok optužujući jedni druge punimo Sveti gral prava na odvrištavanje svoje slobodne, nesputane misli koja za to još nije spremna, omamljena dekicom, kaučem i daljinskim, orošena znojem mnogobrojnih klikova u prazno, pretila od uvjerenja, stavova, tradicije, tegobnih djetinjstava i strašnih, osvetničkih zapisa naših predaka.
Više skoro pa da i nemam san
"I have a dream", rekao je Martin Luther King, Jr. Godine 1963., one godine kad sam se ja rodila. Ja više skoro pa da i nemam san. Kao ni tisuće onih koji svakodnevno napuštaju ovaj plesni podij i odlaze pokušati plesati svoj ples u daleke, strane diskoklubove. Kao ni tisuće onih na zavodima za zapošljavanje i onih što tapkaju nesigurnim nogama na tužnim plesnim podijima pučkih kuhinja i svekolikih socijalnih ustanova.
Ali kad bih imala neki san, u njemu bi ljudi zemlje u kojoj živim ponekad zastali i čuli jedni druge. U tom snu bi, na kraju svake virtualne diskusije na društvenim mrežama, a i šire, umjesto: "Crkni izdajniče svega hrvatskog!", pisalo: "Hvala ti za ples!"
A onda je svizac zamotao čokoladu...
